Prošlo je par dana. Ispuhala sam se. Neupitno zaključujem da se ne slažem s većinom komentara ni analiza mainstream britanskih medija. Niti hrvatskih. A bogami niti Facebook komentara mojih prijatelja i znanaca. Na BBC-jevog komentatora koji je izvještavao iz izborne jedinice laburističkog vođe ne želim trošiti više niti ljutnju, a kamoli riječi. Ni HRT u najgore doba obožavanja Tuđmana ne bi se posramio takve neskrivene, nazovimo to…. nesimpatije prema Jeremy Corbynu. Ja sam iz cijelog debakla izvukla druge zaključke od većine. I znam da sam - objektivno govoreći – subjektivna kad se priča o budućnosti države u kojoj živim. Jer, da, moja se kćer profesionalno bavi stvarima koje torijevska vlada nema nikakvu namjeru financirati iz proračuna – unatoč očiglednoj društvenoj potrebi. I vec sada moj lokalni dom zdravlja nema dovoljno medicinskih sestara i tri puta su mi u zadnja dva tjedna otkazali naručeno vađenje krvi. I moj sin, rođen u Britaniji, nakon Brexita i napada koje je doživio i promjena koje je proživio – s ovom zemljom više ne želi imati posla. I zato u njoj više ne živi. I sa svakom godinom torijevske vladavine Britanijom spotičem se o sve više beskućnika. I, da, ne podnosim – dapače, najviše me straše političari koji nemaju uvjerenje nego grleno, glasno i strasno zastupaju onu politiku koja ih najkraćim putem vodi do vlasti. A Boris Johnson je taj. Laže, manipulira, gladan je vlasti i apsolutno je uvjeren da mu ista pripada. Razmažen, privilegiran, arogantan, prevrtljiv i samouvjeren. Zastrašujuća kombinacija.

I nisam imala potrebu napisati ovaj tekst kako bih i sebi i vama razložila zašto smo i kako završili tu gdje jesmo. Recimo samo da nisam među onima koji traže Corbynovu glavu na kolcu. Jasno mi je da mora otići i jasno je da nije bio čovjek za dani trenutak. I da je preradikalan za ono što Britanci žele. Ali definitivno ne mislim da je za sve kriv.

Što sam duže razmišljala o tom fatalnom četvrtku, shvatila sam zašto me svrbi tipkovnica: zato što su ovi izbori samo kulminacija onoga što zadnjih godina u mojoj glavi budi uspomene koje sam tako lijepo istresla u knjigu i onda ih jos ljepše spremila u “otvarati samo ako se baš apsolutno mora” ladicu.

Možda će zvučati predramatično. Ili radikalno. Ali ja sam uvjerena: Britaniji se "dogodio narod". I, da, mislim upravo na ono zloglasno jugoslavensko “događanje naroda”– vrlo pomno koreografirano dizanje nacionalnih tenzija u ime vlastitih interesa. Engleski nacionalizam bio je u porastu i prije referenduma o izlasku iz Europske unije 2016. Brexit je, sasvim nevjerojatno, bio potpomognut i državljanima podrijetlom iz zemalja Commonwealtha koji su naivno povjerovali da “njihovi” smanjeno dobivaju dozvolu života u Britaniju radi EU imigracije. Naivnost vjerovanja da će u trenutku anti-imigracijskog vala isti oni koji ne žele da im neki drugi bijeli kršćani ulaze u državu - objeručke prihvatiti raznobojne pripadnike drugih vjera – potpuno mi je neshvatljiva. Nakon početne ksenofobije koja je eksplodirala po objavi rezultata referenduma, stvari su se ipak primirile. Sjetite se atmosfere u Hrvatskoj 2013. i kako je - organizirana, dobro financirana i tuđih ljudskih prava ozbiljno gladna – populistička desnica zube prvi puta zaista pokazala s Markićkom i referendumom o braku. I onda se smirila, ali ostala tinjati, čekajući svoj trenutak i svjesna da s druge strane zapravo nema nikoga jednako organiziranog i tako dobro financiranog. Tako je i britanska ksenofobija – ponašanje koje je desetljećima truda, obrazovanja i suživota konačno dobilo stigmu sramote i neprihvatljivosti – Brexit referendumom puštena iz boce. Kada je jednom dobila legitimnost, netolerancija je - hranjena najprije raspravama a onda sve žešćim svađama – postojano rasla.

Glupavošću referendumskog zakona omogućeno je da se Brexit izglasa sa samo 50 posto plus jedan glas. Britanija je brexitovski podjeljena gotovo napola, s niti 4 posto razlike. Pobornici reže da “Brexit znači Brexit”, protivnici bezuspješno podsjećaju da je Leave kampanja bezočno i bezobrazno lagala tijekom cijele kampanje. Najpoznatiji je, dakako, primjer s kampanjskim autobusom s kojega su pobornici Brexita tako uspješno češkali nostalgične samovažne osjećaje jedne ocvale imperije čijeg se punog sjaja ne sjećaju niti njeni najstariji državljani. Na taj su autobus ispisali tvrdnju da će 350 milijuna funti koje Britanija uplaćuje u EU tjedno (!) dati za državni nacionalni sustav (NHS). Niti koji sat nakon uspješno obavljene kampanje, Brexitovci su priznali da je to laž. I nikome ništa. Nitko se nije ispričao, nitko nije kažnjen, ničija karijera nije propala. Dapače, Boris Johnson – jedan od onih koji su doslovno stajali na vrhu laži – pametnim igrama i lobiranjem dočepao se premijerske fotelje. U ratu riječima koji je uslijedio, hrvatski govoreći, Britanci su dobili svoje ustaše i partizane – nepomirljivu svađu koja je naciju podjelila na pola. I koja i dalje određuje prijateljstva, poslovne suradnje, pa i pokoji brak.

A za to vrijeme, tadašnja premijerka Theresa May u izolaciji je i bez konzultranja s podjeljenom nacijom, s europskim pregovaračima sjela za stol i postigla sporazum o razvodu koji je nekako u ovo doba prošle godine doslovno eksplodirao u britanskoj javnosti. U idućih godinu dana ni država ni mediji a ni veći dio javnosti nisu primjećivali ništa, radili ništa, mijenjali ništa, rješavali ništa.

Baš kao što je Kolindina inauguracija na svjetlo dana izvukla likove poput Glavaša, Merčepa i Bujanca, osuđenog ratnog zločinca Kordića te njima i takvima dala legitimitet i prostor, višemjesečna brexitovska svađa u javnosti i parlamentu zategla je odnose do razine 1990. u bivšoj nam domovini. Od eksplozije s kraja 2018. nos mi ponovno prepoznaje smrad koji se širio Jugoslavijom od kraja osamdesetih do početka 91. Pri čemu tada nisam znala što on nosi, a sada gnjavim svoje britanske prijatelje poput proročice mračne budućnosti koja se ipak nada da je u krivu. Primjere vidim svuda. Dosadašnje janeaustinovske svađe u parlamentu – teatralne, ali pristojne rasprave u kojima tek navečer u krevetu shvatite što su vam sve opsovali - zamjenio je težak rječnik pun izdaja, vazalstva, prodaje, robovlasništva… Urlik “Orrrrrdeeeerrrrr”, koji je od šefa parlamenta Johna Bercowa napravio međunarodnu zvijezdu, tek se neuspješno borio sa strelicama čiji je otrov sve više curio u javnost i međusobne rasprave, bilo uživo, bilo na društvenim mrežama. I zbog kojega je šef Metropolitan policije od političara u travnju zatražio da stanu na loptu i postanu svjesni težine, utjecaja i mogućih posljedica svojih toksičnih svadja. Nakon svega, ove sam izbore emotivno doživjela kao drugi Brexit referendum – s istim rezultatom.

Ali ono što me se još više dojmilo, a što su ovi izbori neumitno pokazali, jesu dijametralno suprotni pravci kojima već tri godine idu Engleska i Škotska – Srbija i Hrvatska Velike Britanije. Engleska je s 54 posto odlučila izaći – s izuzetkom Liverpoola, Manchestera, Newcastlea i jos nekih većih gradova te, dakako, Londona. Škotska je dvotrećinski glasala za ostanak u Europskoj uniji, doslovno svaka općina bila je protiv Brexita. Škoti su 2014. održali referendum o neovisnosti na kojemu su s 55.5 posto odlučili poslušati tvrdnje da je u većoj uniji bolje i prosperitetnije – i glasali protiv samostalnosti. Poruku su zapamtili i 2016. odlučili primjeniti istu logiku. I od tada uporno pitaju – a što je s našim mišljenjem i željama? Ian Blackford, šef Škotske nacionalne stranke (SNP) u britanskom parlamentu, moj je omiljeni britanski zastupnik. Govori razložno, mirno i argumentirano. Uvijek se prvo bavi temom na britanskoj razini, ali je itekako svjestan čiji je zastupnik i ne propušta naglasiti interes i stav Škotske. U zaista brojnim brexitovskim parlamentarnim raspravama koje sam odslušala u posljednjih godinu dana – ostala sam zabezeknuta omalovažavanjem, ignoriranjem i nepoštovanjem stavova i problema koje iznose SNP - ovci. Slobodan Milosević i Stipe Šuvar, tadašnje gazde srpskih i hrvatskih komunista, na onim legendarnim sjednicama jugoslavenske partije neposredno pred kraj Jugoslavije, obraćali su se suprotnoj strani s više uvažavanja nego što, naročito torijevski, zastupnici pokazuju Škotima. A svi znamo kako je završilo između Slobe i Stipe…

Ogromna torijevska pobjeda na državnom nivou, stvara velike pretpostavke da će Boris uspjeti progurati svoj sporazum s EU-om i da će Britanija iz Europske unije izaći zadnjeg dana siječnja 2020. Ogromna izborna pobjeda SNP-a u Škotskoj znači da će Škotska inzistirati na novom referendumu o nezavisnosti. Nicola Sturgeon, šefica SNP-a, u izbore je i ušla s obećanjem da će “uskoro zatražiti” njegovo raspisivanje. Osvajanje 48 od 59 škotskih izbornih jedinica dalo joj je orkanski vjetar u leđa. Ključna riječ je, međutim, “zatražiti”. Za razliku od Hrvatske 1990. Škotska ne može sama raspisati referendum. Jer - Britanija nije federacija ravnopravnih republika. Da bi Škotska održala referendum, za to mora dobiti dozvolu britanske vlade i parlamenta te ga provesti po pravilima koje propiše London. Boris Johnson je izrazito protiv i to je ponovio u razgovoru s Nicole Sturgeon odmah nakon izbora. Neki analitičari tvrde da dokle god je on na vlasti, referenduma biti neće. Sturgeon pak ponavlja kako Škotska “ne može biti zarobljena u Ujedinjenom Kraljevstvu protiv svoje volje”. Svi moji škotski prijatelji na referendumu 2014. glasali su za ostanak u Britaniji. Danas bi doslovno svi glasali za izlazak i ostanak u EU. Škotski nacionalizam je u porastu, ali u rukama imaju vrlo slabe adute kojim mogu prisiliti London da im odobri referendum. I tako... Barut je pripremljen, bačva je krcata, fitilj je još relativno dugačak, ali sa svakim ignoriranjem škotskih želja postaje sve kraći. Svaka sličnost je slučajna…

A onda je tu i Sjeverna Irska – komadić Ujedinjenog Kraljevstva koji a) više od 1000 dana nema vladu; b) uživa tek 20-ak godina krhkog mira; c) jedini ima fizičku, kopeninu granicu s nekom EU državom i koji je, upravo zbog toga, d) glasao za ostanak u Europskoj uniji s 56 posto glasova. I, da - nema jedinstvenu, jaku stranku kao što Škotska ima SNP, vec je podjeljena među protestansko-katoličkim strankama te, poput Bosne, okovana kompliciranim mirovnim sporazumom o dijeljenju vlasti. Tome svemu unatoč, kojoj god strani pripadali, Sjeverni Irci većinski nikako ne žele tvrdu granicu s Irskom niti posebne statuse koje nudi/traži sporazum s EU. Katolici, jer se i dalje nadaju ujedinjenju s Republikom, protestanti jer ne žele biti tretirani kao “drugačiji” dio UK u čijem sastavu silno žele ostati. DUP, protestanska stranka koja je na izborima 2017. ušla u vladu kako bi Theresi May osigurala parlamentarnu većinu, izrazito se protivi Borisovom sporazumu s EU i još su prije izbora najavili štrajkove, prosvjede, građanske nemire ukoliko taj dogovor prođe. Krhko primirje u Sjevernoj Irskoj još se klimavo drži, ali ako zaista dođe do nereda radi Brexita – tko zna kojim će putem krenuti. U susjednoj Škotskoj, ljutnja je također na ozbiljnoj razini i ne treba isključiti prosvjede. Na južnoj granici Škotske, sjeverni Englezi su najveći pobornici Brexita i jedva čekaju da izađu. Još samo da netko donese jogurte…