Onda?
Niš' ne kužim, kaj se zbiva?
Je l' će bit' tog Brexita ili ne?
Što hoće/šize ti Britanci?
Daj mi objasni...

Da sam u stanju odgovoriti na ijedno od gornjih pitanja bila bih proročica s dobro uhodanim biznisom, jedrilicom te nekoliko nekretnina po svjetskim metropolama i na najmanje dva hrvatska otoka. Ovako radim previše noćnih, nezdravo živim i napeto čekam utorak. Tog 11. prosinca bi donji dom britanskog parlamenta, House of Commons, trebao glasati o predloženom sporazumu kojega je iz Brussela donijela premijerka Theresa May, a 25. studenog potvrdila Europska unija.

Kondicional u prethodnoj rečenici sigurno ste primjetili. U situaciji smo u kojoj ako propustite početak vijesti samo jednog punog sata - više niste dovoljno informirani da imate činjenicama podebljano mišljenje. Iskreno, dok pročitate ovaj tekst on vjerojatno više neće biti niti stopostotno potpun niti sasvim točan. Zato krenimo s onim što definitivno znamo.

Britansko nezadovoljstvo Europskom unijom, kojoj su se priključili u njenom tadašnjem obliku 1973. traje od gotovo samog početka. Konzervativna premijerka Margaret Thatcher uspjela je izvojevati unutar Unije rijetko viđene povlastice za Veliku Britaniju 1984. godine, a kako je EU rasla a britanska kolonijalna svjetska dominacija bivala sve zaboravljenijom, rasli su glasovi onih koji su tražili da se Britancima omogući drugi referendum o EU. Na onom prvom 1975. su s impresivnih 67.2 posto glasali za ostanak.

U jako pojednostavljenoj varijanti premotat ćemo unaprijed do 2015. godine kada je na generalnim izborima - sasvim neočekivano i za same konzervativce - torijevac David Cameron uspio osvojiti samostalnu većinu i riješiti se koalicijske vlade koju je na prethodnim izborima 2010. morao osnovati s liberalnim demokratima. Zabezeknuti Cameron našao se tom nepredviđenom izbornom pobjedom do grla u vlastitom predizbornom obećanju da će konačno raspisati taj referendum o ostanku ili odlasku u polumrskoj organizaciji zvanoj EU. I da bi spasio svoju političku karijeru - obećanje je i ispunio, apsolutno nevjerujući da će Britanci stvarno glasati za izlazak. Dan nakon što je njegova strana tako spektakularno izgubila na referendumu tog četvrtka, 23. lipnja 2016. - Cameron je dao ostavku, okrenuo se na peti i otišao u nezasluženu povijest.

Zamijenila ga je Theresa May, njegova ministrica unutarnjih poslova te kompanjonka iz kampanje za ostanak Velike Britanije u EU. Kao da situacija u kojoj nas je uvjerena "remainerica" trebala uvjeriti da će ona odlučno i punoga srca raditi na provođenju volje većine Britanaca (51,9%) i odlasku iz EU - nije bila dovoljno nevjerojatna, May je iz potpuno nerazumljivih razloga odlučila 2017. raspisati prijevremene izbore. I na njima spektakularno - i opet neočekivano - izgubila parlamentarnu većinu. Tražeći tih desetak glasova koji su joj nedostajali za prolazak njene vlade, May ih je našla u DUP-u, sjevernoirskim unionistima, ultrakonzervativnoj stranci čiji je glavni cilj - uz pozadinsko mržnju LGBT osoba, kao i onih drugačijih boja i vjera - bilo jedinstvo Sjeverne Irske s Velikom Britanijom. Za zbunjene, službeno ime države je Ujedinjeno kraljevstvo Velike Britanije (tj. Engleske, Škotske i Walesa) i Sjeverne Irske.

Da je to super-problematično za buduće izlazne pregovore s Europskom unijom, bilo je jasno odmah. Sjeverna Irska je jedini komadić kraljevstva koji s EU ima zemljanu i fizičku granicu. Zadnje što bilo tko u Sjevernoj Irskoj - koja je, usput rečeno, glasala za ostanak u EU, baš kao i Škoti i Gibraltarci – želi, jest tvrda granica s Irskom, s pripadajućim ljutitim carinicima, plehnatim kućicama, ničijom zemljom i barikadama. Sjeverna Irska se nakon desetljeća "nevolja" sklapanjem Good Friday sporazuma u travnju 1998. počela vraćati u normalu. Sporazum je jedan od onih rijetkih koji je svima dao za pravo, priznao razlike u mišljenjima i postigao rješenje koje su sve strane mogle proglasiti vlastitim uspjehom. Ali ključ je bila meka granica, gotovo nevidljiva ali dovoljno jasna da zadovolji unionističke želje da Sjeverna Irska neupitno bude u Ujedinjenom kraljevstvu i jednako jake republikanske želje da irski otok bude jedinstven.

Četiri nosiva stupa Europske unije oduvijek su bili sloboda kretanja robe, usluga, novca i ljudi. Za uživanje u tim slobodama svaka EU članica plaća članarinu sukladno sa svojom veličinom i mogućnostima. Tijekom EU povijesti, tome je pridodan i Europski sud pravde koji je dobio status vrhovnijeg suda od najvrhovnijeg u pojedinoj državi. Pokušavajući uvjeriti Britance da EU ne radi u njihovu korist, "Leave" kampanja se - očigledno vrlo uspješno - fokusirala na dva problema. Obećali su da će odlaskom Britanija imigrantsku politiku vratiti u svoje ruke te da će novac koji se troši na članarinu ulagati (uglavnom) u vlastiti zdravstveni sustav i druge javne sisteme. Uz bonus da nitko neće njima, Britancima, odlučivati koja je sudska presuda konačna nego oni sami.

Zbog toga je, krećući u pregovore s Europskom unijom, May znala koji su njeni su prioriteti: smanjiti protok ljudi (tj. imigraciju u Britaniju); ukinuti jurisdikciju Europskog suda; izvući se uz plaćanje što manjeg završnog računa; dobiti što više prava na evropskom tržištu uz izlazak iz carinske unije. Odnosno, da Britanija bude gazda na svom terenu, a da zadrži sve beneficije koje uspije izvući. Suprotni scenarij bio je onaj u kojem nema dogovora, odnosno takozvani "tvrdi" Brexit - što znači da nema pristupa EU tržištu, sklapanje bilateralnih trgovinskih ugovora, potpuna kontrola migracije i... čvrsta granica s Irskom.

Pregovarajući s EU nakon što je pokrenut Članak 50 o izlasku Britanije 29. ožujka 2019. s prijelaznim periodom do kraja 2020. Theresa May nosila se s vrlo različitim prigovorima ali su oni bili utemeljni uvijek na jedno te istom: potpunom zanemarivanju činjenice da je u toj nesretnoj i dugogodišnjoj vezi bio još netko. U brakorazvodnu parnicu Britanci su ušli samouvjereni, s najjačim odvjetnicima te dugačkom listom zahtjeva i onda se iznenadili da ih je s druge strane dočekalo to isto. Ta nevjerojatna arogancija potpuno se odražava i u britanskoj javnosti koja - napadajući (trenutno) završni sporazum kojega je May donijela iz Brussela - na sav glas inzistira da je May loše pregovarala.

Britanska premijerka je sve samo ne moja ljubimica. Političko smo na drugim stranama, žena je robot koja nije u stanju pokazati ljudsku emociju niti pred djecom čiji je stan u Grenfell Toweru upravo izgorio, ali se na takva izvoljevanja britanskih "leavera" uvijek uzrujam. Jer im doslovno niti jedne sekunde ne padne na pamet da je May sasvim sigurno tražila sve što joj pregovaraju da nije dobila, ali da s one druge strane isto ima netko s nekom moći i da je taj netko rekao NE. Analizirajući stanje i pokušavajući odgonetnuti što će se dogoditi u utorak, britanski mediji tek povremeno pitaju svoje dopisnike iz Brussela što na sve kaže i kako će reagirati Europska unija.

A ona, Unija, uz kokice i pod dekicom, čeka rasplet. Rekla bih da joj nije mrsko da Britanija ostane u njenim skutima, ali i da daje sve signale da je postignuti dogovor otprilike to što Britanija može očekivati, jer EU mora misliti i na sebe i sasvim sigurno želi druge članice potpuno obeshrabriti da krenu britanskim stopama. Europski sud u najnovijem razvoju situacije, odlučio je dan prije glasanja u britanskom parlamentu da Britanija može jednostrano zaustaviti Brexit. Gotovo 600 stranica dugačak Sporazum o povlačenju legalno je obvezujući i, u vrlo kratkim crtama rečeno, od svih problema koja je pokušao riješiti, tri su glavna: prava građana EU koji već žive u Britaniji (njih 3 milijuna) i milijun Britanaca koji žive unutar EU; brakorazvodni račun od 39 milijardi funti da se pokriju britanski troškovi u Uniji do kraja prijelaznog perioda 2020. i - ono najnapadanije - režim na 500-tinjak kilometara dugačkoj granici s Irskom. Na temu potonjeg, nakon dugih pregovora i brojnih busanja u prsa s obje strane, dogovoren je zaštitni mehanizam, takozvani backstop, plan koji će stupiti na snagu ako trgovinski pregovori tijekom prijelaznog razdoblja ne uspiju izbjeći uvođenje čvrste granice na irskom otoku. Backstop će na snazi ostati neodređeno vrijeme, odnosno dokle god sve strane ne izglasaju potreban sporazum.

Pojednostavljeno, backstop znači da će za vrijeme njegovog provođenja cijela Britanija privremeno ostati u carinskoj uniji s EU ali i da će Sjeverna Irska istovremeno ostati i u zajedničkom EU tržištu. Za razliku od ostatka države, DUP je na najavu da će Velika Britanija u Sjevernoj Irskoj, pri prelasku roba biti tretirana kao treća zemlja - eksplodirao. Tada je postalo sasvim jasno da se vladin sjevernoirski koalicijski partner pridružio škotskom SNP-u, lib-demovcima i velikoj većini laburista te da neće glasati za sporazum. Samo tjedan dana prije glasanja, May je doživjela seriju udaraca u parlamentu kakve britanska politika ne pamti desetljećima. Dva su ključna - prvi je da će, ako May izgubi glasanje o sada važećem dealu s EU, na svaki idući parlament imati puno veći utjecaj, jer će moći davati amandmane o kojima će se morati glasati. Zbog drugog šamara izgleda kao da je May željela prevariti javnost. Vlada je o dogovoru s EU morala potražiti pravni savjet svog državnog odvjetnika kojega nije željela objaviti integralno već je kratkih šest stranica savjeta objasnila s 30 stranica svog dokumenta.

Parlament je, međutim, izglasao da savjet mora biti javan i tek se tada otkrilo da, kada backstop jednom počne vrijediti, Britanija iz njega neće moći izaći jednostrano. Dakle, za razliku od samog članstva u EU - a što omogućava toliko spominjani Članak 50 - London ne može sam odlučiti da mu je dosta već za prestanak backstoppinga mora dobiti odobrenje mrskog Brussela. Samo na tu informaciju broj pobunjenih konzervativaca dodatno je narastao.

I gdje smo sad? Na samom kraju neospornih informacija. Da bi sporazum prošao u parlamentu - a nedjeljna izjava (najnovijeg i trećeg u nizu) ministra za Brexit kaže da će se u u utorak svakako glasati - May treba 320 glasova. Torijevaca je u parlamentu 317, DUP-ovaca 10. Tanka je to većina i kada bi se glasalo tek da je 11. prosinac utorak... Pobunjenih laburista, dakle onih koji će glasati za deal je 15-ak. Pobunjenih konzervativaca je, računa se, preko sto. I iako je donedavno bilo onih koji su vjerovali da će se neki torijevski protivnici sporazuma prepasti neizvjesnosti neizglasavanja pa će ipak glasati ZA - pobunjeničke brojke su sada prevelike a da bi sporazum prošao. Ako slučajno prođe, stvar je totalno nekomplicirana - Britanija i EU će se izljubiti 29. ožujka iduće godine i ući u tranzicijski period do 31. prosinca 2020. Ako ne prođe, prema važećem Zakonu o izlasku iz EU vlada ima 21 dan da kaže što dalje. A do tog izvora je onda - ima ih i više, ali konsenzus kaže najvjerojatnijih - šest putića. I svaki od njih zahtjeva puno dobre volje od strane EU-a, a poneki od njih i puno dobre volje doslovno svake od EU država.

Opcija prva: "No deal", odnosno neuređeno izletanje Britanije iz EU bez tranzicijskog perioda. To je opcija koja će se dogoditi sama od sebe ako se ne dogodi ništa drugo. Tako kaže britanski Zakonu o povlaćenju, to predviđa i evropski Članak 50. U Britaniji prestaju vrijediti svi međunarodni ugovori koje je Britanija koristila kao članica EU-a i London kreće u razne pregovore kao solo igrač na svjetskoj sceni. Britanska vlada objavila je seriju uputa građanima što će se dogoditi ako život kakvog ga znamo prestane važiti 29. ožujka 2019. - od zaštite privatnih podataka i putovnica za ljubimce do roaminga i svemirskog programa.

Opcija druga: Opozicija, njeni torijevski protivnici pa i sama May mogu tražiti glasanje o povjerenju vladi. Ako vlada preživi glasanje, May je politički znatno jača i može inzistirati na postojećem dealu. Ali i ne mora - nejasno je kakve to ima posljedice po Brexit. Ako May ne preživi, snage u parlamentu imaju dva tjedna da osiguraju glasove za novu vladu - obzirom na njihov trenutni raspored to može značiti manjinsku torijevsku vladu s drugim premijerom, neku drugu koalicijsku vladu, manjinsku vladu druge stranke koja ima dovoljno glasova da prođe. Nova vlada - čija god bila - znači novu brexitovsku politiku i otvaranje novih putića do nekog novog rješenja. Ako nova vlada ne može biti izabrana u roku od 14 dana, ide se na prijevremene izbore (vidi opciju pet).

Opcija treća: vlada Therese May želi u House of Commons održati novo glasanje o Sporazumu. Pritom može poslati doslovno isti tekst na novo glasanje ali može i od EU-a tražiti neke izmjene pa se glasa o promjenjenom tekstu. Ako EU pristane, parlament glasa. Ako EU odbije House of Commons, ovisno o tome ima li dovoljno političke volje, može ponovno glasati. Ovaj je putić pun zakonskih začkuljica i nejasnoća i nejasno je što bi se zaista moglo promijeniti u Sporazumu da zadovolji njegove brojne protivnike a da istovremeno dobije odobrenje EU-a.

Opcija četvrta: Vlada odluči zatražiti značajne izmjene sporazuma i zatraži od EU-a da se vrati pregovaračkom stolu. Ukoliko EU pristane, Britanci bi morali tražiti produženje Članka 50, odnosno odgodio bi se izlazak Britanije s 29. ožujka 2019. na neki neodređen i budući datum s čime se onda moraju složiti sve zemlje članice kroz glasanje u Europskom vijeću. Plus, vlada mora u svom parlamentu progurati izmjene Zakona o povlačenju iz EU-a. Ako, pak, EU odbije zahtjeve za dodatnim pregovorima, London mora ponovno razmotriti svoje opcije, ali ih je ovoga puta jedna manje - dakle pet.

Opcija peta: Theresa May odluči da je pravi put za izlazak iz mrtve trke raspisivanje prijeremenih izbora. Ako dvije trećine zastupnika to odobri, ide se na izbore s mogućim produljenjem Članka 50. (pri čemu EU to može odobriti ili ne, vidi opciju četiri). Izbori se mogu održati najranije 25 radnih dana nakon odluke o raspisivanju, što - čak ako izbori budu raspisani odmah 12. prosinca - znači ne prije kraja siječnja, samo dva mjeseca prije dana D. Ako prijedlog za prijevremenim izborima ne prođe, vlada sjeda za stol i misli koju od preostalih pet opcija želi pokrenuti.

Opcija šest: Novi referendum. Ova odluka svakako će zahtjevati produženje Članka 50 jer zakonski nema vremena da se provede prije 29. ožujka. Da bi do novog referenduma došlo, parlament najprije mora donijeti novi zakon koji bi odredio tko sve može glasati, kada bi on bio, kako će glasiti referendumsko pitanje i ostale detalje. Eksperti kažu da bi za cijeli proces trebalo 20 do 22 tjedana. Pitanje novog referenduma vuče se još od lipnja 2016. i tog mrskog četvrtka kada je izglasan Brexit. Pokrenute su brojne inicijative da ga se održi, skupljani su potpisi, stiskalo se zastupnike... To je ujedno i politički najškakljivije pitanje. Jedno je da je za demokraciju opasno da se ne poštuje "volja naroda" ili da se na referendum ide toliko puta dok ne prođe ono što želiš. Drugo je činjenica da zastupnici u Britaniji predstavljaju točno određenu izbornu jedinicu i točno određenu grupu birača. I iako je većina britanskih zastupnika privatno protiv Brexita, najviše ih predstavlja onu većinu koja je htjela izaći iz EU-a.

Procjenjuje se da 7 od 10 konzervativnih te 6 od 10 laburističkih zastupnika predstavljaju izborne jedinice koje su glasale za Brexit. I sad je pitanje hoće li oni glasati po savjesti, partijskoj dužnosti ili po želji birača. Osim toga, kada se spominje novi referendum - nema suglasja o čemu bi on bio: novi o izlasku iz EU ili samo o uvjetima postignutog sporazuma. Neki vjeruju da je na novom referendumu ostanak u EU gotova stvar - ne samo zato što su brojni oni koji su zažalili svoju prvotnu odluku nego i zato što su brojni EU građani od objave Brexita nahrupili zatražiti - i dobili - britansko državljanstvo. Ja nisam sigurna da su optimisti u pravu.

Ovih šest opcija samo su one koje govore što ako Sporazum o povlačenju u utorak ne prođe u parlamentu. Kakav bi status Britanija trebala tražiti ako ostane na brexitovskom putu - novo je pitanje s brojnim navodnim odgovorima oko kojega se lome koplja i nema suglasnosti. Ideja i rješenja je gotovo koliko i političkih igrača, sve su loptice u zraku i svi su sigurni da su baš oni u pravu.

Tako da zapravo nemam odgovor na...
Onda?
Niš' ne kužim, kaj se zbiva?
Je l' će bit' tog Brexita ili ne?
Što hoće/šize ti Britanci?
A ako čitate ove retke, znači da ste došli do kraja "daj mi objasni". Svaka čast.