
Ništa na EP-u, osim možda škarica Shaqirija, nije bilo vrijedno pamćenja i niti jedan igrač zapravo ne zaslužuje ponijeti titulu najboljeg. I da, Hrvatska je doživjela debakl
Najezda noćnih leptira koji su kao u nekoj od onih smiješnih i nevjerojatnih biblijskih bajki uveličali finale u Parizu poručivši da je i njima mučno od mjesec dana katastrofalnog nogometa, bila je praktički jedina zanimljiva i pamćenja vrijedna situacija u toj nezamislivo lošoj utakmici između Portugala i Francuske kojom je završeno to jednako tako loše Europsko nogometno prvenstvo.
Od kada pamtim, a sjećam se svega još od SP 1974. u Njemačkoj, nikada se nije održalo dosadnije i slabije nogometno natjecanje, a zapravo, i prije ove tragično loše i kao smrt dosadne utakmice kojom je ta muka od EP-a zasluženom pobjedom negledljivog Portugala nad lošom Francuskom napokon privedena kraju, moglo se hladno zaključiti da svijet još nikada nije vidio dosadniju i nekvalitetniju manifestaciju tako visokog ranga, ne samo u sportu nego u bilo kojem području.
Da postoji europsko prvenstvo u buljenju u daljinu ili zalijevanju cvijeća teško da bi bilo dosadnije za gledanje od nogometa kakvim je gledatelje punih 30 dana zlostavljalo 264 nogometaša (plus zamjene) iz rekordne 24 reprezentacije, što su zahvaljujući posve imbecilnoj i nerazumnoj odluci genijalaca iz UEFA-e, po prvi puta u tolikom broju sudjelovali na završnom turniru EP-a. Ruku na srce bila je umjetnost ne kvalificirati se na ovaj završni turnir.
Nema potrebe, svrhe ni koristi sada vikati „UEFA pederi, nogomet ste sjebali“, ali ta bolesna želja za profitom koja stoji iza sumanute metastaze broja sudionika završnice Europskoga prvenstva, rezultirala je tragičnim srozavanjem kvalitete nekada uvjerljivo najuzbudljivijeg i najkvalitetnijeg nogometnog natjecanja kojemu do ovog sunovrata nije bilo ravno ni Svjetsko prvenstvo.
Ukratko, nogomet je pod kapom UEFA-e i FIFA-e postao odbojna korporativna zajebancija i sve manje zanimljiva i uzbudljiva igra, a tragikomične i korupcijom obilježene dodjele domaćinstva EP-a i SP-a zemljama kao što su Katar ili Rusija, nekad ugledna i svima važna natjecanja pretvaraju se u potpunu farsu.
Već je utakmica otvaranja u kojoj je Francuska u očajnoj igri jedva dobila slabu Rumunjsku naznačila kuda će sve to ići, a iz čitavog prvog kruga natjecanja uključujući i prve utakmice na ispadanje nije se dogodilo ništa vrijedno pamćenja osim veličanstvenih škarica Shaqirija koje nisu bile dovoljne da solidna i na trenutke uzbudljiva Švicarska izbaci dosadnu bunkerašku Poljsku.
Da nije bilo Löwova češkanja međunožja pa one prilično brojne paravojne formacije nabildanih i maloumnih ruskih huligana koji su, božemiprosti kretena, mjesecima tijelo uz tijelo po nekim šumama i zabitima uvježbavali borilačke vještine i taktike napada, e ne bi li mrtvi trijezni zaskočili mrtve pijane i pretile Engleze, te naših tupavih huliganskih genijalaca koji se bore protiv Mamića i Šukera tako što rade nerede pa ovaj odbojni dvojac, na užas svakog normalnog, čine nekakvim žrtvama, moglo bi se reći da se u natjecanju po skupinama nije dogodilo baš ništa zanimljivo, jer utakmice na kojima je palo više od jednog gola bile su iznimka.
Kao nikada do sada na sličnim natjecanjima, u čitavom se prvom dijelu turnira gotovo ni za jednu reprezentaciju nije moglo reći da igra dobar i za oko lijep nogomet. Portugal je od početka bilo mučno gledati, a puno bolje nije izgledala ni Francuska koju je kroz prvu fazu na svojim leđima vukao tek Dimitri Payet. Engleska je još jednom pod vodstvom komično nesposobnog izbornika Hodgsona izgledala jadno, Italija je samo zahvaljujući sposobnom izborniku Conteu nekako gurala iz utakmice u utakmicu, a Belgija je premda nakrcana sjajnim i talentiranim igračima pod vodstvom antitalenta na klupi uspjela odigrati tek jednu dobru utakmicu.
Njemačka koja je na čitavom EP-u najbolje i napadački najuvjerljivije izgledala, opasno je visila protiv katastrofalno loše Ukrajine, a to što je pokazala, premda je izgledalo bolje i oku manje neugodno od ostalih reprezentacija, nije bilo ni blizu njihovih moćnih nastupa na SP u Brazilu.
Šteta, jer takva nam se prilika, da s ovako dobrom reprezentacijom igramo u najslabijoj skupini i da nam je nakon toga otvoren put do finala, neće još dugo ili nikada pružiti. Nastup hrvatske reprezentacije i njezino rano ispadanje može se stoga ocijeniti potpunim debaklom. Nemojte se tješiti ni zavaravati time što je negledljivi Portugal osvojio ovo prvenstvo. Ta velika nogometna tragedija nije nam nikakva olakotna okolnost jer Hrvatska je tu utakmicu naprosto mogla i trebala dobiti. Ili barem hrabro, a ne ovako kalkulantski i kukavički poginuti, bez ijednog udarca u okvir gola za 120 minuta. Čačić je trebao dobiti otkaz već nakon one tragikomične izjave o uštopavanju Ronalda iz čije smo akcije dobili gol, ali naravno da nije. Zašto bi bilo dobro kad ne mora?
Ovo će tužno prvenstvo biti zapamćeno po još jednoj katastrofalnoj činjenici kakva se nikada nije dogodila. Zvuči nevjerojatno, ali baš niti jedan igrač nije po ničemu posebno iskočio i odigrao stvarno dobar turnir. Zajebite priče o Griezmannu, to je dobar igrač, ali nipošto top klasa, a u finalu kada je bilo najpotrebnije, nije ga se vidjelo. Odnosno je, kada je promašio čisti zicer glavom. Payet je bio dobar u prvom dijelu ali se izgubio kasnije. Pogba? Plati li Manchester United za njega silne novce koji se spominju bit će to najgluplji potez toga kluba nakon onoga kad su ga pustili da ode za „sitniš“. Ronaldo? Bale? Ni slučajno. Nitko!
Pogrešno bi i nepravedno bilo ovaj negledljivi Portugal i njegov uspjeh uspoređivati s Rehhagelovom Grčkom iz 2004. godine. Ovaj Portugal je neusporedivo jača i po imenima zvučnija reprezentacija od one Grčke koja se, pak, tada morala hrvati s bitno jačim protivnicima od nakupine jada kakva je igrala na ovom EP-u, a u finalu je dobila jači Portugal od ovog današnjeg. Tek bi Island, da je nekim lijepim čudom osvojio, a na žalost nije, bio priča poput Grčke, jer čak je i Wales, kao također veliko iznenađenje turnira, imao jednog vrhunskog i barem dva odlična igrača.
Pa je li uopće išta valjalo u tih predugih mjesec dana? U nogometnom smislu baš ništa, ali lijepo je bilo gledati i slušati navijanje brojnih navijača svih otočkih ekipa. I to je to, s time da su onaj impresivni huk Islanđani maznuli Škotima, a onda u najjadnijoj epizodi prvenstva neinventivni Francuzi njima. I neka su takvi izgubli finale, ionako su u njega ušli iz bunkera u polufinalu. Oteto prokleto.
Sve ovo ne bi bilo tako strašno i uzaludno da u UEFA-i postoji pamet i razum pa da se grupno poklope ušima, priznaju da je eksperiment s 24 reprezentacije neuspjela glupost pa stisnu rewind i vrate sve u doba i format kada je Europsko prvenstvo u nogometu bilo najuzbudljivije sportsko natjecanje na svijetu. Nakon svih mučnih afera i znajući kakvi sve šukeri tamo postoje, u to je vrlo teško povjerovati. Jebiga, nogomet još nije umro, ali nikada mu nije bilo ovako loše.