Nakon Basela i švicarskog primjera dobre prakse, uputili smo se u njemački Weil am Rhein, gdje se nalazi jedna od najvažnijih zbirki namještaja na svijetu, muzej Vitra Design. Weil am Rhein grad je od 30-ak tisuća stanovnika na samom jugozapadu Njemačke, u trokutu granice Njemačke, Švicarske i Francuske. Nalazi se u neposrednoj blizini švicarskog Basela i od 2014. integriran je u sustav baselskog gradskog prijevoza te se do njega lako može doći tramvajem.

Muzej Vitra Design utemeljio je nekadašnji predsjednik Vitre Rolf Fehlbaum, koji je ovu švicarsku tvrtku vodio od 1977. do 2013. godine i pod čijim se vodstvom Vitra razvila u poznati brend. Fehlbaum, inače stariji sin osnivača Vitre, supružnika Willija i Erike Fehlbaum, bio je strastveni kolekcionar namještaja koji je osamdesetih godina počeo skupljati povijesne primjerke radova Charlesa Eamesa, Alvara Aalta i Jeana Prouvéa. Iz toga je nastala kolekcija od oko 20 tisuća predmeta, koja se razvila u jednu od najopsežnijih i najznačajnijih zbirki namještaja na svijetu. Godine 1989. osnovao je muzej i svoju kolekciju preselio u novu muzejsku zgradu koju je projektirao Frank Gehry, što je bio njegov prvi rad u Europi uopće, a iste je godine dobio i Pritzkerovu nagradu, iako je neke od svojih najpoznatijih radova ostvario tek puno kasnije. Muzej Vitra Design nalazi se u sklopu Vitra Campusa, koji je prepun arhitektonskih znamenitosti koje su ovdje tijekom posljednjih desetljeća izgradili Zaha Hadid, SANAA, Tadao Ando, Álvaro Siza, Renzo Piano i ostala velika imena iz svijeta arhitekture.

Danas se u muzeju Vitra Design održavaju isključivo povremene tematske izložbe, dok se čitava kolekcija namještaja čuva u izdvojenoj zgradi, koja se zove Vitra Schaudepot. Ovaj izložbeni depo sagrađen je 2016. godine na mjestu starog skladišta metala, a projektirali su ga švicarski arhitekti Herzog & de Meuron, u čije se najpoznatije radove ubrajaju londonski Tate Modern, olimpijski stadion u Pekingu te zgrada filharmonije u Hamburgu. Zgrada monolitnog volumena napravljena je od lomljene klinker opeke s fasadom bez prozora i jednostavnim zabatnim krovom. Zamišljena je kao funkcionalan prostor neprimjetno uklopljen u svoj industrijski kontekst; njegova vizualna jednostavnost kontrast je dinamičnom obliku susjedne vatrogasne postaje Zahe Hadid iz 1993. godine, a pogotovo se razlikuje od prepoznatljive Gehryjeve ekspresivne arhitekture samog muzeja Vitra Design. Muzejska kolekcija broji oko 20 tisuća predmeta: oko sedam tisuća komada namještaja, oko tisuću komada rasvjetnih tijela, a sadrži i arhive američkog dizajnerskog para Charlesa Eamesa i Ray Eames, danskog dizajnera Vernera Pantona, arhitekta i dizajnera Alexandera Girarda te meksičkog arhitekta Luisa Barragána.

Izložbeni depo ima površinu od 1600 četvornih metara i podijeljen je u dva dijela: u glavnoj hali u prizemlju izloženo je oko 400 ključnih objekata kolekcije, među kojima je rani namještaj od savijenog drva, ikonični modernistički komadi, kao i suvremeni 3D printani namještaj, ali također i manje poznati objekti, prototipovi i eksperimentalni modeli. Izbor predstavlja vrhunce muzejske zbirke, ali istovremeno daje cjelovit pregled povijesti dizajna namještaja - od stilskih i tehničkih inovacija do društvenih promjena koje se odražavaju na predmetima. Predmeti su raspoređeni na policama i to u tri razine, a uglavnom se radi o stolicama, iako ima i nešto stolova, polica i komoda. Raspored na tri razine otežava pogled na detalje u najgornjem redu i kao izložbeni koncept vjerojatno nije idealan, međutim određeni kompromis bio je potreban kako bi se moglo pokazati što više predmeta.

Među poznatijim predmetima ovdje se nalazi stolica Wassily Marcela Breuera iz 1925. godine (prvi namještaj za sjedenje izrađen od čeličnih cijevi), čije ime je posveta majstoru Bauhausa Wassilyju Kandinskom. Zatim stolica Paimio Alvara Aalta iz 1932., osmišljena za sanatorij tuberkuloze u finskom Paimiu, pa crveno-plava stolica Gerrita Rietvelda, člana umjetničke grupe De Stijl, kao i polica za knjige Carlton Ettorea Sottsassa, koja ujedno može biti i sobna pregrada.

Kolekcija se nadopunjuje manjim povremenim izložbama, pa je tako u trenutku našeg posjeta bila postavljena izložba pod nazivom "Dizajn znanstvene fantastike. Od svemirskog doba do metaverzuma". Bilo da su u pitanju Zvjezdane staze, 2001: Odiseja u svemiru ili Blade Runner, klasici dizajna pojavljuju se u brojnim filmovima znanstvene fantastike, a mnogi dizajneri inspirirani su upravo tim žanrom kada osmišljavaju predmete za budućnost.

Dizajnerice i dizajneri kao što su Gae Aulenti, Eero Aarnio, Luigi Colani, Joe Colombo i Verner Panton dizajniraju namještaj i životne prostore koji sa svojim organskim oblicima i sjajnim plastičnim površinama izgledaju futuristički, ali su također namijenjeni temeljitom promišljanju stilova života i životnih navika. Izložba obuhvaća primjere od ranog 20. stoljeća do takozvanog svemirskog doba 1960-ih i 1970-ih, pa sve do objekata koji su dizajnirani isključivo za virtualne svjetove budućnosti u metaverzumu.

U podrumu izložbenog depoa, dva velika staklena prozora pružaju pogled na skladišni prostor u kojem se nalazi ostatak kolekcije.Tu je smještena zbirka skandinavskog i talijanskog dizajna te zbirka rasvjetnih tijela, a malo dalje, također samo kroz staklo, može se vidjeti rekonstrukcija ureda Charlesa Eamesa i Ray Eames, s njihove adrese u Los Angelesu. Ovo minimalno osvijetljeno skladište nije otvoreno za javnost: njegov čisto funkcionalni raspored, smatraju kustosi, nije prikladan za prezentiranje zbirke na način primjeren njezinom značaju.

U podrumu se također nalazi i laboratorij, vrlo zanimljivo mjesto na kojem posjetitelji mogu vidjeti i prije svega dodirnuti različite vrste materijala koje se koriste u proizvodnji namještaja: od onih standardnih kao što su drvo, tekstil i koža, preko papir-mašea od kojeg se izrađuju fotelje, pa sve do svemirski testiranih materijala poput karbonskih vlakana ili aramida. Mogu se pogledati i kratki edukativni filmovi o tome kako nastaje pojedini komad namještaja, npr. kultna plastična stolica Panton.

Pogled iza kulisa moguć je i u drugim dijelovima zgrade: iz restorana Depot Deli kroz staklo možete gledati u muzejske urede koje je osmislio Konstantin Grčić. Uredski prostori nalaze se u bivšoj industrijskoj hali koja je neposredno uz izložbeni depo: na jednom kraju ureda nalazi se muzejska knjižnica, koja je na zahtjev otvorena istraživačima i studentima, a na drugom kraju je restauratorski atelijer, koji se može posjetiti isključivo tijekom vođenih obilazaka koji se održavaju svake nedjelje po cijeni od deset eura.

 

Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz programa poticanja novinarske izvrsnosti