Nakon što smo upoznali dvije hrvatske muzejske čuvaonice - onu Hrvatskog prirodoslovnog muzeja u Novom Petruševcu i čuvaonicu Etnografskog muzeja u Kačićevoj ulici - obišli smo i dvije inozemne čuvaonice, jednu u Švicarskoj, a jednu u Njemačkoj. U nekadašnjoj industrijskoj četvrti Dreispitz u Münchensteinu, na južnoj periferiji trećeg po veličini švicarskog grada Basela, 2003. godine izgrađen je skladišni i izložbeni prostor nazvan Schaulager. Kombinacija riječi gledanje (njem. Schauen) i skladištenje (njem. Lagern), dviju aktivnosti koje se obično međusobno isključuju, dovela je do složenice Schaulager, koju teško možemo doslovno prevesti na hrvatski jezik.

Ovaj jedinstveni arhitektonski koncept, koji se može nazvati i arhitektonskim prototipom, spoj je muzeja, skladišta umjetnina i istraživačkog instituta, a projektirali su ga poznati baselski arhitekti Herzog & de Meuron. pod vodstvom glavnog projektanta Harryja Guggera. Schaulagerom upravlja Zaklada Laurenz, a njegov koncept osmislila je osnivačica Zaklade Maja Oeri, članice jedne od najpoznatijih baselskih kolekcionarskih obitelji. No, cijela priča počela je još 1930-ih godina s njezinim bakom i djedom, Majom Hoffmann-Stehlin i Emanuelom Hoffmannom.

Maja Hoffmann-Stehlin bila je kći poznatog baselskog arhitekta Fritza Stehlina. Udala se za Emanuela Hoffmanna, sina Fritza Hoffmanna-La Rochea, utemeljitelja svjetski poznate farmaceutske tvrtke Roche sa sjedištem u Baselu. Emanuel Hoffmann doktorirao je pravo i radio u obiteljskoj tvrtci, a 1925. preuzeo je vodstvo njezine podružnice u Bruxellesu. Tamo su on i njegova supruga počeli skupljati umjetnine, što se u početku sastojalo od zamjene naslijeđenih slika djelima suvremenih umjetnika.

Prva moderna slika koja je krasila stan Hoffmannovih bila je "Akrobatkinja na konju" Marca Chagalla. Maja Hoffmann-Stehlin bila je oduševljena Chagallovim avangardnim vizualnim izrazom te je tijekom 1930-ih kupila i druga njegova djela, a umjetnika je osobno upoznala 1933. godine, kada je u Baselu održana prva velika Chagallova retrospektiva.

Godine 1930. obitelj Hoffmann vratila se u Basel, a dvije godine kasnije Emanuel je umro od posljedica teške prometne nesreće koje je zadobio u sudaru svog automobila s vlakom. U spomen na svog supruga, Maja Hoffmann-Stehlin 1933. utemeljila je Zakladu Emanuel Hoffmann. Temelj Zaklade bila je njihova umjetnička kolekcija, u koju su u međuvremenu ušla i djela Maxa Ernsta, Hansa Arpa, Georgesa Braquesa, Pabla Picassa, Paula Kleea, kao i nekolicine belgijskih slikara.

Godine 1941. Maja Hoffmann-Stehlin cijelu kolekciju donirala je Kunstmuseumu u Baselu kao trajni depozit. Jedan od najuglednijih umjetničkih muzeja ne samo u Švicarskoj posjeduje najstariju javnu zbirku umjetnina na svijetu. Ona potječe još iz tzv. kabineta Amerbach švicarskog pravnika, sveučilišnog profesora i kolekcionara Basiliusa Amerbacha, koji je u 16. stoljeću bio vlasnik kabineta čuda o kakvima smo pisali u prvom dijelu ovog serijala. Grad Basel otkupio je njegov kabinet 1661. godine i učinio ga dostupnim javnosti. Mnoga djela Zaklade Emanuel Hoffmann danas se nalaze u stalnom postavu Kunstmuseuma, a najistaknutija su metafizička slika Giorgia de Chirica "Enigma sudbine", koja je anticipirala pojavu nadrealizma, zatim kultna "Žirafa u plamenu" Salvadora Dalíja nastala za vrijeme Španjolskog građanskog rata, "Eiffelov toranj" Roberta Delaunayja te jedno od Picassovih glavnih kubističkih djela, slika "Pjesnik" iz 1912. godine.

Maja Hoffmann-Stehlin umrla je 1989. godine, a Zakladu Emanuel Hoffmann danas vodi njezina unuka, također Maja Hoffmann. Njezina druga unuka, Maja Oeri, sestrična Maje Hoffmann, studirala je povijest umjetnosti u Berlinu i također je poznata kolekcionarka te članica savjetodavnog odbora londonskog Tate Moderna i međunarodnog vijeća MoMA-e. Godine 1999. ona i njezin pokojni suprug Hans U. Bodenmann osnovali su Zakladu Laurenz u spomen na svog prerano preminulog sina Laurenza Jakoba, što je omogućilo izgradnju Schaulagera u Münchensteinu. Naime, sva djela Zaklade Emanuel Hoffmann koja nisu izložena u Kunstmuseumu u Baselu i nisu na posudbi u drugim institucijama, izložena su u Schaulageru. Maja Oeri zbirci je donirala i brojne vlastite umjetnine, uključujući set vitrina Josepha Beuysa te videoradove suvremenog američkog umjetnika Paula Chana.

U skladu s već spomenutim konceptom gledanja i skladištenja, prostorije u Schaulageru projektirane su i kao skladišni i kao izložbeni prostori. Imaju modularnu strukturu i stoga se lako mogu prilagoditi pojedinačnim potrebama. Ideja Maje Oeri bila je da je original neophodan za studij umjetnosti, tako da djela u Schaulageru nisu zapakirana u kutije, već su stalno izložena te su u svakom trenutku dostupna studentima i znanstvenicima za istraživanje, ali i restauratorima - stanje umjetnina redovito se promatra i provjerava. Ovakav koncept također donosi i novi oblik prezentacije radova, koji su postavljeni prostorno puno bliže jedni drugima nego što je to uobičajeno na izložbama.

Izvana, građevina je peterokutnog oblika, a vizualno zatvorena zgrada asocira na zaštitu, trajnost i stabilnost. Površina fasade boje gline otkriva kamenčiće iz iskopa koji su integrirani u beton, što podsjeća na procese taloženja i time naglašava ideju Schaulagera kao mjesta gdje se pohranjuje i čuva umjetnost. Vanjski zidovi debljine 50 centimetara djeluju kao izolacija, osiguravajući stalnu unutrašnju temperaturu od 20 stupnjeva i vlažnost od 50 posto. Zgrada je bez prozora, osim u dijelu gdje se nalaze uredi, a njihov oblik odražava inovativnu, organsku prirodu pročelja. Depoi su smješteni na tri gornja kata, dok se u prizemlju i podrumu nalaze prostori za povremene izložbe.

U ulaznom prostoru nalazi se atrij visine 28 metara, a ukupna bruto površina Schaulagera iznosi 20 tisuća kvadratnih metara, te je on zbog svoje veličine vrlo pogodan za monumentalne, site-specific i složene instalacije. Između ostalih, do sada su u njemu izlagali jedan od pionira konceptualne umjetnosti Bruce Nauman, britanska umjetnica Tacita Dean i kanadski fotograf Jeff Wall, a na sljedećoj izložbi u lipnju 2025. predstavit će se britanski redatelj i videoumjetnik Steve McQueen.

Svake zadnje srijede u mjesecu održavaju se vodstva na njemačkom i engleskom jeziku koja su otvorena za javnost, a jednom mjesečno organiziraju se i vodstva po atelijeru švicarskog konceptualnog umjetnika Dietera Rotha koji se nalazi u sklopu Kunstmuseuma i gdje je izložena njegova monumentalna instalacija od čokolade i šećerne glazure, nazvana "Selbstturm, Löwenturm" koja je nastajala od 1969. pa sve do umjetnikove smrti 1998. godine.
- Godine 1989.

Zaklada Emanuel Hoffmann otkupila je djelo kao nedovršeni umjetnički koncept i to je ujedno bila jedna od najnekonvencionalnijih i najsmjelijih akvizicija Zaklade. Od tada se nalazi u jednoj prostoriji muzeja koja je za života umjetnika služila kao njegov atelijer - ispričao nam je naš vodič, povjesničar umjetnosti Antonio Russo.

Široki hodnici Schaulagera pogodni su za manevriranje, a stakleni zid odvaja ulazni prostor s kafeterijom i knjižarom od dostavne dvorane. Posjetiteljima su tako vidljivi procesi rukovanja umjetninama i prijenosa umjetnina koji se u drugim institucijama obično odvijaju nezapaženo u pozadini.

Schaulager ima i auditorij sa 144 sjedećih mjesta, dvije seminarske dvorane i veliku knjižnicu. U podrumu se nalaze dvije prostorije namjenski građene za dva složena umjetnička djela koja se zbog svojih dimenzija inače teško mogu integrirati u izložbe: prvi je prostorna instalacija "Bez naziva" američkog kipara Roberta Gobera, a drugi mnogo zanimljivija skulptura "Kralj štakora" njemačke kiparice Katharine Fritsch.

"Kralj štakora" sastoji se od 16 identičnih štakora od crnog poliestera, visine gotovo tri metra, koji sjede jedan pored drugog na stražnjim nogama. S gornjim dijelom tijela blago savijenim prema naprijed i prednjim šapama podignutim prema gore, raspoređeni su u krug, u čijoj su sredini repovi glodavaca vezani u ogroman čvor. Fritsch je ideju za ovaj rad dobila 1989. godine tijekom putovanja u New York, grad koji navodno ima više štakora nego ljudi. Motiv za rad temelji se na rijetkom prirodnom fenomenu, koji još nije u potpunosti istražen, a po kojem se repovi mladih štakora u gnijezdu toliko zapetljaju da se životinje više ne mogu osloboditi. Taj fenomen je u Njemačkoj, domovini autorice, postao dio narodnih legendi, a njezin drugi motiv simboličan je i svima dobro poznat: u srednjem vijeku štakori su se smatrali zlokobnim vjesnicima kuge. Ovaj rad bio je izložen i na Venecijanskom Bijenalu 1999. godine., a uz instalaciju Roberta Gobera jedini je rad ove kolekcije koji se nikada ne posuđuje.

Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz programa poticanja novinarske izvrsnosti