Toooo! – viknuo sam kad je Zdenko Jelčić sprašio metak u čelo Dragana Despota na kraju serije "Novine", pa je čak i supruga digla pogled s kompjutera, 'tko je to koga upucao?'. Evo, ipak je na kraju pravda zadovoljena, daleko najnesimpatičniji protagonist (makar je konkurencija bila vrlo ozbiljna…) serije na kraju je najebao, serija je zaokružena, ipak se u Hrvatskoj, pa makar i u mašti, zlikovcima nešto drastično može dogoditi. Ma, znao sam da Đikić i Matanić ne smiju i neće iznevjeriti sve nas koji smo im ostali vjernima kroz sve tri sezone… Ne, nisam znao, ali sam slutio… Mašta je jedno, stvarnost je drugo, ali ipak mi je – nekako – palo breme s leđa. Kraj serije je upozorenje svim despotima tj. tomaševićima iz naših sokaka da će ih pravda stići kad-tad. Barem u mašti. Šteta je što te dvojice iz završne scene nema češće u javnom prostoru, prvenstveno na tv koji je još uvijek daleko najjači medij, face su, glumčine su. Despota desetljećima nisam vidio u kazalištu, Jelčića vidjeh prije dvije-tri godine u potresnoj monodrami "Veliki odlazak" po Thomasu Bernhardu u ITD-u, prije toga ga ni nisam mogao vidjeti jer je dugo igrao u Švicarskoj. Na "Kapelske kresove" se ipak ne vraćam… Ali ga pamtim i po razmjeni otvorenih pisama s ondašnjim ministrom financija Linićem, kojem se naj…o mile majke jer mu je domovina oporezovala švicarsku mirovinu. Kako sam mimoilazio Despota na sceni – tko će ga znati?! Zadnji put ga vidjeh u seriji "Počivali u miru", vrlo korektnoj seriji, rijetko se sretnemo na cesti u Zagrebu, kimnemo si, rođak je košarkaša i dragog prijatelja Srebrenka Despota, poginulog na zelenom valu pradavne 83'. Evo, ovaj sam mu tjedan zapalio svjećicu na grobu, bila je jedina. Kako ide to vrijeme, kako ljudi odlaze u zaborav!

Dočekah i kraj treće sezone "Westworlda", dabogdasenikadvišenepojavio, tu stvarno više ne znaš tko je čovjek, tko je robot, tko je Dolores, tko koga i zašto pokušava kontrolirati, a tko protiv koga pokušava dići revoluciju. Malo se tuku odjeveni poput ninđi, malo se nadmudruju s umjetnom inteligencijom, pola epizode diskutirali smo što hoće jedni od drugih i od gledatelja, jel to ova stvarnost ili paralelna stvarnost, treća je sezona bila stvarno gubitak vremena.

Razočaran sam i drugom sezonom serije "Afterlife", koju je posložio Ricky Gervais. Koliko sam bio oduševljen prvom sezonom, suze kroz smijeh ili smijeh kroz suze, toliko sam razočaran drugom. Prevelika očekivanja, što li… Sve je tu školski, on je stalno na rubu samoubistva, bizarni likovi, bizarne situacije, latentna simpatija s lagano ocvalom plavušom, ali nešto fali. Može on i bolje. Puno bolje. U uredu je bilo to nešto 'puno bolje', ali ne bih znao točno što ovdje fali. Da znam, umjesto završavanja ovog teksta počeo bih pisati pismo ' čuj Ricky, ja ti živim tamo daleko, ali volim ono što inače radiš, pa dozvoli da ti dam nekoliko savjeta…'

I "Crown" smo dovršili, barem treću sezonu koja je dostupna na Netflixu, a trebale bi biti snimljene još dvije sezone. Dočekao sam pojavljivanje Olivie Colman, stvarno je prva među jednakima u toj gomili briljantnih glumaca – Lihtgow tj. Churchill je u međuvremenu umro. I dalje je to sapunjara, ali zanimljiva sapunjara jer za kraljevsku obitelj ne vrijede pravila koja vrijede za nas smrtnike. Možda je vrijeme da se prisjetim i sjajnog filma "Ljubimica" – kad smo već kod Olivie Colman – u kojem briljiraju sve tri glavne glumice, Colman, Weisz i Stone. Isto priča o kraljici, jednoj drugoj kraljici, ali ispričana na potpuno drugačiji način. Nije čudno što je priča 'drugačija', jer je priča opaljeni Grk Yorgos Lanthimos, koji je sad već svjetski slavan nakon "Jastoga", "Ubojstva svetog jelena" i "Ljubimice". Imao sam sreću da na HTV3 vidim i neke njegove grčke filmove, ludi su kao i ovi novijeg datuma. Blaženi HTV3, ponovo sam vidio i "Paris, Texas" – podsjetio me na pretpremijere u Kozari, danas Histrionskom domu, i u Balkanu, kasnije Europi, pa sada bezimenom prostoru, kuda je u osamdesetima dobar dio Cibone odlazio kolektivno. A kako sam tada živio u centru, na samom početku Novakove, redovito sam dobijao zadatak da kupim karte za sve, pa bismo se nalazili pred Balkanom u nedjelju prijepodne s Nedjeljnim Vjesnikom pod rukom. Neka druga vremena, stariji će znati o čemu pričam, mlađi neće. Sori. Te su novine bile institucija. Kao i te pretpremijere.

Ovaj drugi dio doba korone kao najzanimljiviji dostupni tv sadržaj iznjedrio je dokumentarac "Posljednji ples", o zadnjoj šampionskoj sezoni Chicago Bullsa. Sad nisam siguran koliko bih uvoda trebao pisati, jer već dva tjedna, nakon šest emitiranih epizoda, nema domaćeg portala koji nije našao za shodno prenijeti neki dio sadržaja, reakcije protagonista, neki komentarčić, nešto, samo malo, malkice. Problem je, naravno, u tome što je sve to copy-paste varijanta, pa imam dojam da mi mediji prepričavaju ono što sam u dokumentarcu vidio, a u ono doba – ne zaboravljajmo – i pratio koliko sam mogao. Ali, ajde, em je to način funkcioniranja današnjih medija, em su dobar dio konzumenata tih medija mladi ljudi, kojima su ti tekstovi prvi susret s onim vremenom, onom košarkom, Jordanom, Pippenom, Rodmanom, Krauseom, Kukočem i ostalima. Na sve to ide i činjenica da je integralni – vrlo značajan – dio puzzlea u Bullsima bio i Toni Kukoč, pa se sve gleda kroz prizmu velikih kompleksa malih naroda i silne želje za vječitim virenjem u tuđi tanjur, što je genetski bug nas u Hrvatskoj.

Osnovna je premisa senzacionalna – Bullsi i Jordan omogućili su tv ekipi da iznutra prati sezonu 97/98. Tu je sezonu trener Phil Jackson nazvao "Posljednjim plesom". To je bila njegova posljednja sezona na klupi Bullsa, što su svi znali uoči sezone, to je bila posljednja sezona Michela Jordana u Bullsima, što se pretpostavljalo uoči sezone, i to je bila posljednja NBA titula Bullsa – nakon pet prethodnih s kombinacijom Jackson, Jordan, Pippen, baš kao i ta šesta – do dana današnjeg. Što, nemojte smetnuti s uma, uoči i tijekom sezone nitko nije mogao znati. Niti da će osvojiti šesti prsten, niti da prstenova nakon toga u Chicagu neće biti iduće dvadeset i tri godine. Poklopile su se, dakle, okolnosti u kojima je dokumentarac morao biti ludo dobar; barem za onoga tko imalo voli košarku. Ili sport u cjelosti. Likovi su kao izmišljeni za neki triler: ultimativni pobjednik Jordan, ludi šeširdžija Rodman, zen-master Jackson, nadrkani Pippen, omraženi Krause (koji je ispao glavni negativac, iako je vizionarski sastavio ekipu pobjednika, nevjerojatno!), u sporednim ulogama su Toni Kukoč, Carmen Electra, David Stern, Isiah Thomas, likovi koji bi u bilo kojem drugom dokumentarcu/trileru bili glavni. All Star dokumentarac!

Jedino što sam potpuno zaboravio iz tog perioda, a vidio sam u prvih šest epizoda, jest doigravanje iz sezone 92/93. Knicksi su kao prvoplasirani iz regularnog dijela imali prednost domaćeg terena, serija se igrala u formatu 2-2-1-1-1 i poveli su s 2-0. Bullsi su poravnali, i peta se igrala u Madison Square Gardenu. Charles Smith je za Knickse u završnim sekundama četiri puta pokušavao ubaciti zicer za pobjedu, i četiri je puta blokiran. Kad sam gledao tu sekvencu s ove vremenske distance, krenuo mi je znoj niz kičmu kao i kad sam je gledao prvi put… Kakva otimačina, zasigurno sam mislio tad, kakva otimačina, pomislio sam sad. Madison Square Garden je, inače, mjesto na kojem sam prvi put uživo gledao NBA utakmicu.

No, bolje da sami gledate nego da ja prepričavam… Ono što sam – zapravo – želio kazati jest da će mi vjerojatno Posljednji ples učvrstiti uvjerenje kako je Michael Jordan najbolji košarkaš planete svih vremena. Dobro, dobro, bez gnjeva, ja sam prvi koji tvrdi da je vrlo nezahvalno uspoređivati igrače iz različitih perioda… Jordan mi čak nije ni omiljeni igrač, ali ako uzmemo u obzir dva po meni najrelevantnija kriterija – broj prstenova i suigrače, on je najbolji. Čovjek je šest prstenova osvojio bez ozbiljnog centra na terenu! U prva tri naslova po reketu su se motali Bill Cartwright, Scott Williams i Will Perdue, halo! U druga tri naslova tu su bili Luc Longley i Bill Wennington, halo! Znate li za imena kao što su Rusty LaRue, Dickey Simpkins, Jason Caffey, Trent Tucker, Rodney McCray? Ne znate, naravno… To su igrači koji su imali više od deset minuta igre u šampionskim Bullsima.

E, sad… Magic (pet prstenova) je uz sebe imao Jabbara, Worthyja, Coopera, Byron Scotta, Jamaala Wilkesa, McAdooa. Bird (tri prstena) je uz sebe imao Parisha, McHalea, Aingea, Dennisa Johnsona. Ipak je to bitna razlika. Kobe je imao Shaqa, Shaq je imao Kobea. Bill Russell je s Celticsima u 13 sezona uzeo 11 prstenova, jedan je morao staviti na nogu…Ali, to su bile šezdesete, konkurencija je bila slabija, liga drugačija – Russell je trebao nadmašiti 'samo' ekipe u kojima je igrao drugi veliki centar tog doba Wilt Chamberlain. A taj je pak bio preveliki egoista da bi se posvetio i podredio momčadskom uspjehu. Russell je osvajao naslove, Chamberlain je obarao statističke rekorde. Svakojake rekorde – sam je za sebe tvrdio kako je vodio ljubav s 20 000 žena.

Jedina ozbiljna konkurencija Jordanu može biti LeBron James. Taj ima zanimljivu priču, a karijera mu nije završena. Tri prstena, osam uzastopnih finala; u Miamiju je uz sebe imao Wadea i Bosha, također superstarove, ali u Clevelandu… Dobro, Love i Irving su bili uz njega, ali tko bi zdrave pameti kazao da neku značajnu ulogu u NBA prvaku mogu imati Dellavedova, Thompson ili Mozgov?! Da, LeBron još nije kazao sve što ima za reći, ako uzme naslov s Lakersima mogla bi se razviti ozbiljna diskusija oko toga je li time postao najveći svih vremena. Ali, do tada – biram Jordana.

I opraštam se uz Jordanov citat kojeg (za sada) nema u dokumentarcu, 'prvaci ne postaju prvaci kad pobijede, nego kroz sate, dane, tjedne, mjesece i godine tijekom kojih se pripremaju za pobjedu. Pobjednička izvedba je samo demonstracija šampionskog karaktera'