Pandmija je opasno usporila produkciju filmova i televizijskih serija. Zato dok čekate da se stvari ponovno zahuktaju, iskoristite vrijeme i nadoknadite izgubljeno. Kako kaže jedan glazbeni kritičar, ovaj izbor je subjektivan, ali kvaliteta je objektivna.
Toooo! – viknuo sam kad je Zdenko Jelčić sprašio metak u čelo Dragana Despota na kraju serije "Novine", pa je čak i supruga digla pogled s kompjutera, 'tko je to koga upucao?'. Evo, ipak je na kraju pravda zadovoljena, daleko najnesimpatičniji protagonist (makar je konkurencija bila vrlo ozbiljna…) serije na kraju je najebao, serija je zaokružena, ipak se u Hrvatskoj, pa makar i u mašti, zlikovcima nešto drastično može dogoditi. Ma, znao sam da Đikić i Matanić ne smiju i neće iznevjeriti sve nas koji smo im ostali vjernima kroz sve tri sezone… Ne, nisam znao, ali sam slutio… Mašta je jedno, stvarnost je drugo, ali ipak mi je – nekako – palo breme s leđa. Kraj serije je upozorenje svim despotima tj. tomaševićima iz naših sokaka da će ih pravda stići kad-tad. Barem u mašti. Šteta je što te dvojice iz završne scene nema češće u javnom prostoru, prvenstveno na tv koji je još uvijek daleko najjači medij, face su, glumčine su. Despota desetljećima nisam vidio u kazalištu, Jelčića vidjeh prije dvije-tri godine u potresnoj monodrami "Veliki odlazak" po Thomasu Bernhardu u ITD-u, prije toga ga ni nisam mogao vidjeti jer je dugo igrao u Švicarskoj. Na "Kapelske kresove" se ipak ne vraćam… Ali ga pamtim i po razmjeni otvorenih pisama s ondašnjim ministrom financija Linićem, kojem se naj…o mile majke jer mu je domovina oporezovala švicarsku mirovinu. Kako sam mimoilazio Despota na sceni – tko će ga znati?! Zadnji put ga vidjeh u seriji "Počivali u miru", vrlo korektnoj seriji, rijetko se sretnemo na cesti u Zagrebu, kimnemo si, rođak je košarkaša i dragog prijatelja Srebrenka Despota, poginulog na zelenom valu pradavne 83'. Evo, ovaj sam mu tjedan zapalio svjećicu na grobu, bila je jedina. Kako ide to vrijeme, kako ljudi odlaze u zaborav!
Prvo su početkom 21. stoljeća dramske serije počele biti zanimljivije od onoga što je nudio Hollywood, da bi posljednju godinu-dvije, serije kraćeg vremenskog formata, a koje se samo službeno nazivaju komedijama, postale perjanice hiperproduktivne i hiperkreativne američke televizije. No, kako su generalizacije opasne jer su nepouzdane, a stvari se u umjetnosti mijenjaju preko noći, ostavimo se zasada kategorizacija i teoretiziranja, i uživajmo u sadašnjem trenutku uz ovaj manje ili više uspješan dramski program. O ’komedijama’ u 2. nastavku.
Čudna je to, neobična i nedoživljena situacija u mojih pedeset i osam godina boravka na ovoj planeti – da dva mjeseca svaku večer moram biti doma ako želim biti obziran, politički korektan i, na kraju krajeva, fair prema bližoj i daljoj okolini i samome sebi. U tim večernjim satima uglavnom sam zurio u televiziju i mislio 'hvaladragomebogu na Netflixu'. Jedan mi je prijatelj prilikom razmjene iskustava kazao 'ozbiljno mislim da je Netflix i izmislio koronu'. Dakle bez ikakvih pretenzija oko sistematizacije i ocjenjivanja kvalitete onoga što sam – sa suprugom, jasno – gledao u tom periodu, navest ću ono što mi je koliko toliko spasilo zdrav razum. Uz opasku da sam sadržaje koji su po mojim osobnim kriterijima negledljivi – odmah deletao iz sjećanja, kao i da sam neke od najboljih filmova i serija pogledao prije, pa neće ući u tekst. Recimo "Mindhuntera", što mi je najbolja serija otkako sam savladao "Sopranose", ili "Afterlife", čiju drugu sezonu čekam dok pišem ovaj tekst, ili "Irishmena", kojeg sam u cugu odgledao, dok je supruga odspavala središnjicu. Evo, ipak su ušli u tekst…
Bilo je to prilično davno, tamo negdje početkom 2000 – ih, kada je nakon neke utakmice, nas nekoliko zaglavilo kod Lepog u kafiću "Tri cicera" u Cvjetnom naselju, nedaleko od tadašnje redakcije Jutarnjeg lista. U neko nedoba, oko četiri ujutro, začula se lupa po vratima. Tko je, što je, nije policija nego Bare s menadžerom, onako potpuno drven od alkohola, ali ipak raspoložen za još neko piće. Krene tu neka pijana zajebancija, a u jednom trenutku Lepi pita: - Bare, gdje ti je Porin?
Bare, koji je samo tjedan dana ranije u Gloriji po tko zna koji put dramatično objavio da je napokon potpuno čist, nije to baš bio u stanju izreći glasom, ali je uspio dignuti ruku i pokazati prema šanku. I, stvarno, tamo na polici, između domaćeg brandyja i neke brlje, spokojno je živjela „nagrada struke“ koju je Bare zaradio za ne sjećam se više što, a onda je u nekom trenutku očaja dao Lepom za turu pića.
Padne mi to na pamet svaki put u doba godine kad dođe vrijeme čuđenja i smijanja nominacijama za Porina i kad vidim tu dirljivu priredbu od koje se ne odustaje čak ni danas kada to valjda više nikome niti je važno, niti je jasno zašto uopće postoji. Svaki puta pomislim kako je Porinu baš tamo i mjesto – na polici s lošom cugom čija ti konzumacija garantira mučninu.
Predočiti sebi talijanski jug kao pitoreskni kraj blagoslovljen suncem, rajskim plažama, šarmantnim gradićima i opuštenom mediteranskom vibrom, trivijalan je stereotip. Stereotip je redovito surogat mišljenja. Napulj je već poduže vrijeme jedna od najpopularnijih talijanskih destinacija, živopisni grad koji se diči svojom turističkom ponudom i čudesnim povijesnim nasljeđem. Međutim, Napulj oslikan u iznimno popularnoj talijanskoj TV seriji, "Gomorri", daleko je od onog sa razglednica. Ni traga luksuznim kruzerima, otmjenim restoranima, padinama Vezuva i od UNESCO-a zaštićenoj, povijesnoj jezgri.
Koliko je danas moćna produkcija televizijskog programa govore činjenica kako se na ovu listu nisu plasirale izvrsne serije poput „Mr.Robota“, posljednje sezone „Louiea“, „Transparenta“... Bryan Fuller je srušio granice shvaćanja televizije svojim avangardnim pristupom mediju u seriji „Hannibal“ , dok su Britanci ove godine razočarali. Nema veze jer uskoro stižu nove sezone „Sretne doline“, „Line of Duty“ i „Peaky Blindersa“. Vrlo dobar je bio i dansko-švedski „Most“, kao i „Better Call Saul“ koji će kako vrijeme teći biti sve bolji i bolji. Hvale vrijedan je bio i projekt Davida Simona ’Show Me a Hero’ koji ovdje mjesto nije našao budući da se radilo o mini-seriji , a svakako treba preporučiti i Netflixov "Narcos", uzbudljivu i zanatski više nego korektnu sagu o Pablu Escobaru. Da je autor ovih redaka imao vremena pogledati još neke serije poput „Reviewa“, danskog povijesnog epa „1864“, „Broad Girls“ ili primjerice „Wolf Halla“ moguće je da bi lista izgledala ponešto drugačije.
Vjerojatno najbolje četiri stvari koje sam pogledao prošle godine bile su briljantni dokumentarci BBC-a o životinjskom svijetu „Hunt“ i „Planet Earth II“, zatim najvažnija priča o Sjedinjenim Američkim Državama od serije „Žica“, pet i pol satni ep o O.J. Simpsonu „O.J.:Made in America“, te najbolja satira svijeta u 21-stoljeću „South Park". No, kako se radi o dokumentarnim emisijama, odnosno animiranoj seriji, ovoga puta smo ih eliminirali iz konkurencije ostavivši više mjesta za odlične drame i komedije. Ipak, ni u takvoj suženoj konkurenciji u top 10 nisu upale neke fantastične serije poput šarmantnih HBO-ovih serija „Girls“, „Insecure“ i „High Maintenance“, lucidnog mjuzikla „Crazy Ex-girlfirend“, a o vrlo dobrom “Igrama prijestolja“ i „Veep-u“ biti će prilike pisati i sljedećih godina. Nije bilo mjesta ni za nepravedno podcijenjeni „Billions“, izvrsni sci-fi „Colony“, te američku verziju „Mad dogsa“.
Filmski blockbusteri imaju opaku konkurenciju. Televizijske serije ove sezone pružit će puno uzbudljiviju zabavu, a pri tome je gledatelju sve dostupno za puno manje novaca u udobnosti njegovog doma.
Vizualno najradikalnija serija današnjice "Hannibal" upravo je krenula u svoju 3.sezonu. Nakon grandioznog masakra u prošlogodišnjem finalu Hannibal Lector je pobjegao u Firencu, i tamo nastavlja svoj put genocida ljudske vrste, kao i egzistencijalnog propitkivanja postojanje iste. Renesansna arhitektura Firence prirodno je stanište ove serije, te možemo očekivati najbolju sezonu do sada. Spoj šunda i duboke filozofije rijetko je kada izgledao ovako dobro.
Zadnjih mjeseci gledam seriju – nekad intenzivnije, nekad uzimam pauze, već prema tome kakav sam s vremenom i koncentracijom – u čijem je središtu muškarac od četrdesetak godina, koji je naslijedio posao od oca. Ima problema i s vođenjem posla, i unutar obitelji; zahtjevna, ali i vjerna i odana supruga, te dvoje djece tinejdžerske dobi muče ga u najmanju ruku onoliko koliko ga muče poslovni suradnici i suparnici, a posebna je priča njegova majka. To je onaj demon koji ga proganja u noćnim morama, vječito nezadovoljna, vječito prigovara, vječito ga vrijeđa, vječito napada. Zbog stalnog stresa i grižnje savjesti koji kulminiraju povremenim napadajima panike i nesvjesticama traži psihijatrijsku pomoć, i redovito uzima lijekove, pokušavajući pronaći neki smisao svog života i svega onog što u tom životu mora proći.
Zvuči poznato? Zvuči kao neki noir francuski davež koji se emitira u ponoć, za probranu intelektualnu publiku? Ili možda zvuči kao serija o nekome iz vaše/moje bliske okoline? Ili možda baš o vama samima? Mislim, ja sam se pronašao u toj seriji, barem u nekim njenim elementima – sasvim sigurno u onom segmentu koji se odnosi na odnos s majkom. Bitna je razlika u tome što je središnja figura serije mafijaški boss iz New Jerseya, Tony Soprano.
Dvije, doduše samo na papiru komedije, te jedna punokrvna drama ovotjedne su serije koje vam preporučujemo. Radi se o vrhunskim ostvarenjima, koje svako na svoj način, prelazi granice žanra, te dokazuju koliko danas kreativna i hrabra može biti televizijska produkcija i koliko je je još uvijek ispred filmske.
