I tako su se, mic po mic, nakon smirivanja pandemije vratili festivali, a s njima i onaj poznati domaći na pašnjacima pored Jarunskog jezera. INmusic čiji se lineup posljednjih godina kretao od lošeg prema gorem, s grčevitim pokušajima organizatora da olinjalim zicerima privuče britansku, a još olinjalijim domaću, tradicionalno neambicioznu i vječno u prošlosti zarobljenu publiku, s tek ponekim pažnje vrijednim ubodom, izgledao je jednako jadno i u najavi za 2020. godinu.

Baš kao i svi drugi festivali i INmusic se tada suočio s problemima pandemijskog otkazivanja, ali za razliku od civiliziranog svijeta i svuda prihvaćenih dobrih običaja poslovanja, organizator jarunskog festivala je, sasvim u skladu sa svojom reputacijom, odlučio ne vraćati kupcima novac za ulaznice, jer da viša sila, da ovo, da ono, bla, bla, bla, a da stvar bude gora, tu je sramotnu odluku krenuo javno braniti pa shodno svojim komunikacijskim vještinama 10-godišnjaka u kombinaciji sa socijalnom inteligencijom i svadljivim karakterom vrtićke djece napao i izvrijeđao sve one koji su se usudili primijetiti da je takva poslovna praksa nedopustiva svinjarija koja se ne može ničim opravdati.

Tada se činilo da festival kao takav visi o koncu i da je sasvim realno da se više nikada ne održi, naročito kada je otpalo i izdanje za 2021. ali, sve to nosi ipak nekakvu pinkicu, ljudi uvijek dođu i šteta je da se baci pa se ipak krenulo u pripreme za postpandemijsko izdanje, pusti ti, neka, neka…

Otkazivanja Becka, koji je, BTW, nedavno na Primaveri u Barceloni odradio rijetko dosadan i bezvezan nastup, jednako dosadnih The Lumineers te nekad solidnih, ali i prilično knjakavih Belle and Sebastian, otvorila su mogućnost da ta čamotinja s tada potvrđenim udavima poput The Killers, Rival Sons, White Lies i Deftones, malo živne, a na opće iznenađenje to se i dogodilo kada su u lineupu osvanuli briljantni Idles, Dry Cleaning, Fontaines D.C., Sleaford Mods te veličanstvena Róisín Murphy pa se uz dodatak Nicka Cavea za kojeg se tada još nije znalo je li i dalje u onoj otužnoj i neslušljivoj Mate Mišo Kovač meets Braco sa Srebrnjaka fazi s kojom je udavio 2018. ili se ipak vratio u život, festival odjednom prometnuo u INmusic s vjerojatno najboljim i najaktualnijim lineupom u svojoj povijesti, a da je umjesto četiri trajao tri napucana dana bio bi za dvije klase bolji od svega što smo ikada vidjeli na Jarunu.

Mislim, nije to uopće teško: ako imaš pristojan budžet, a imaš, i ako ti se termin ne poklapa s nekim većim i atraktivnijim festivalom, a ne poklapa, možeš uvijek birati mudro s popisa onih što sviraju te godine pa biti kvalitetan i svjež, i zapravo je prava umjetnost u takvim okolnostima imati onako dosadan lineup s olinjalim bezveznjacima kakav je Inmusic uporno uspijevao imati godinama.

Već su mi te nove okolnosti zakomplicirale život i pokolebale me u ranije zacementiranoj odluci da 15. izdanje INmusica bude prvo koje ću napokon propustiti, jer imao sam kartu za Primavera festival na kojem su svirali gotovo svi koji su mi bili zanimljivi na INmusicu, muka mi je bila od zadnjeg nastupa Cavea, u ožujku sam gledao i sjajne Dry Cleaning, ali kada sam vidio kakvu su predivnu ludnicu u Barceloni proizveli Idles pa tamo svjedočio i ne baš potpunom, ali ipak značajnom povratku Cavea među žive, pa čuo da je tradicionalni festivalski pivski konfekcijski užas napokon zamijenjen suvislijim pivom, pa shvatio da si neću moći oprostiti ne pogledam li po prvi puta Sleaford Mods i Róisín Murphy i ponovno Dry Cleaning, nije bilo druge nego kupiti kartu.

Usput, neka uđe u zapisnik da je ova cijena četverodnevne ulaznice za festival s ovoliko dobrih i aktualnih imena izuzetno povoljna i prijateljska usporedi li se s cijenama ulaznica za slične festivale ili koncerte prašnjavih i odavno kreativno impotentnih veterana poput RATM, RHCP ili Rolling Stonesa.

Što se tiče ponude hrane i pića, pristojni i pitki Zlatni medo točio se po ne baš prijateljskih 30 kuna za pola litre koje su češće nego li je to pristojno bile 0,4 l, dok je ponuda hrane bila vrlo slična ranijim izdanjima festivala, dakle, uglavnom zlatno junk food trojstvo ćevapi, hamburgeri i hot dogovi uz pripadajuće krumpiriće, plus ponuda za vegetarijance te ponešto ambicioznije stvari poput pulled pork sendviča (50 kuna) na punktu Medvedgradske pivovare.

To što se organizator nije pobrinuo za besplatne autobuse koji bi vozili s Jaruna do centra pa su ljudi bili prepušteni na nemilost onim odurnim i gađenja vrijednim pljačkašima koji su taksi vožnje do grada naplaćivali i nekoliko stotina kuna ta svaku je osudu, ali jebiga, Inmusic, Hrvatska, kurac, palac.

 

DAN PRVI: Kako su Idles razvalili pašnjak

INmusic mi je počeo sa španjolskim Hinds na Main stageu. Od velike pozornice na najvećem pašnjaku gdje su i najveći uspijevali biti ispod svoje razine nisam očekivao ništa posebno i to se dogodilo. Imaju Španjolci odlične bendove poput Belako, Mourn, Yawners ili Aiko El Grupo koji su bili izvrsni na Primaveri, ali Hinds koje su nastupile kao prvo zvučno ime naprosto su simpatičan, ali dosadnjikav bend s nedovoljno dobrim pjesmama za više od 15-ak minuta pažnje.

Neusporedivo su bolji dojam na World stageu ostavili odlični beogradski Koikoi, koji svakim nastupom zvuče sve bolje i čvršće i danas su uz Šajzerbiterlemon najuvjerljiviji srpski bend. Njihovu besprijekornu vožnju kroz psihodelični i plesni indie s mnoštvom tradicionalnih utjecaja pratio je pristojan broj ljudi u publici, „Misisipi“ je po običaju bila kulminacija kojim su završili odličan nastup i sve je bilo spremno za dva ponajveća mlada otočka benda, Idles i Fontaines D.C.

Najprije ono neporecivo: jarunski su Main stage i pripadajući mu pašnjak vidjeli zvučnijih i na papiru većih imena, ali ništa se u 15 godina ovog festivala ne može po silini, uvjerljivosti i iskrenosti mjeriti s nestvarno uzbudljivim nastupom Idlesa. Joe Talbot i sviračka zvijer koja prati njegovo angažirano režanje došli su u Zagreb u punoj kreativnoj i sviračkoj snazi i na vrhuncu moći, a, ne manje važno, imali su i izvrsno složen zvuk, što je na Main stageu prilična rijetkost, pa uz činjenicu da svaki koncert sviraju kao da im je najvažniji u životu, sasvim je razumljivo da su bili fantastični. Nema se tu što posebno isticati, bend brutalno uvjerljivo vozi od prve do zadnje sekunde, a ako baš treba birati vrhunce to su „Mother“, „Danny Nedelko“ i moćna tutnjeća završna antifašistička „Rotweiler“.

E, sad, znam da je teško povjerovati, ali od ovog može jače i bolje, a zauvijek će me mučiti je li moglo i u Zagrebu.

Idles i Fontaines D.C. gledao sam, naime, početkom lipnja na Primavera festivalu gdje su baš kao i u Zagrebu bili headlineri, ali s tom razlikom da su u Barceloni Idles organizatori postavili na tek četvrti po veličini stage (ne, nije ni taj mali, prije metastaze festivala bio je drugi najveći), jedini koji nije sasvim otvoren, nego zbog amfiteatarskog oblika i tribina djeluje znatno intimnije, dok su Irci nastupili na najvećem stageu pred morem publike na golemom otvorenom platou što je zapravo sasvim logičan odabir i u skladu s onim što ta dva benda sviraju i kako uživo izgledaju.

Smjer kojim su Fontaines D.C. krenuli nakon nabrijanog, uzbudljivog, meni i dalje najdražeg prvijenca „Dogrel“ sasvim je prikladan za velika polja i arene, dok su za Idles, koji su istodobno angažirani poput The Clash i zabavni poput Sex Pistolsa znatno primjereniji manji i intimniji prostori.

Uglavnom, Idles su u Barceloni pred raspamećenim navijačima koji su u zboru s njima otpjevali sve pjesme, odsvirali jedan od tri najbolja i daleko najuzbudljiviji i najmoćniji koncert kojega sam vidio u životu, nadmašivši do tada neprikosnoveni RATM u Ljubljani 2001. i ta se količina pozitivne energije gotovo s ničim ne može usporediti, a u Zagrebu gdje su prvi redovi davali sve od sebe, ali je barem pola pašnjaka zapravo blejalo bez veze čekajući valjda one udave od Killersa, to ipak nije bilo u potpunosti to.

Jebiga, do kraja života ću se pitati koliko bi bilo bolje da su i u Zagrebu Idles postavljeni na World stage nakon Fontaines D.C. na glavnom.

Ono što je sigurno to bi znatno olakšalo život Ircima koji su 2019. sjajnim nastupom u šatoru pojeli festival i nadmašili sve što se moglo čuti te godine. U međuvremenu, Fontaines D.C. su nakon izvrsnog nabrijanog prvijenca „Dogrel“ malo stali na loptu i usporili na također sjajnom drugom albumu, da bi na ovogodišnjem „Skinity Fia“ zazvučali prilično drugačije nego na prvijencu. Izvjesno je da će „Skinity Fia“ biti pri vrhu svih lista najboljih albuma ove godine, ali premda mi nije loš, daleko od toga, s njim imam isti problem kakav sam imao s nastupom Fontaines D.C. na INmusicu i Primaveri.

Taj mi je album, naime, pravocrtan, sve pjesme vrlo slično i u istom tempu voze i stalno očekuješ da se nešto dogodi, grune i rasplete se, ali, ništa od toga pa za neko vrijeme to postane pomalo monotono i nedorečeno baš kao i njihov koncert na World stageu. Nisu pomogli ni baloni, ali ni to što si je band u vlastitim očima postao toliko cool da se s tim očito sve teže nosi i tako, štajaznam, nije to bilo loše, ali da se imalo razloga pasti na dupe kao 2019. , definitivno nije.

Ipak, za ono što je uslijedilo na Main stageu bio je to svemirski brod od koncerta, jer The Killers su već barem 15 godina sasvim besmislen, beskrvan i bezvezan bend i Andrej Korovljev je bio sasvim u pravu kada je napisao da su oni kao Zdravko Čolić samo sa slabijim pjesmama. Nakon briljantnih Idlesa točno ih je bilo šteta pustiti na pašnjak.

DAN DRUGI: Genijalni Dry Cleaning nadmašili uskrslog Cavea

Drugi je dan većini bio u znaku iščekivanju povratka Nicka Cavea, vječnog glazbenog Mesije ovdašnjih manje ambicioznih srednjovječnih ljubitelja glazbe, publike je zbog njega bilo vidno više nego dan ranije, a ja sam prije njega, ne budi mi teško, odgledao dio nastupa dragog i uvijek zanimljivog Šumskog, prvu polovicu odličnih Tús Nua čiji je „Nothing Personal“ bio jedan od tek tri ili maksimalno četiri domaća albuma vrijedna pažnje u 2021. godini te manji dio nastupa Rebel Star i to nakon što sam pobjegao sa smrtno dosadnih i dirljivo sterilnih White Lies koji su gušili na Main Stageu.

Prehajpani Porto Morto su mi i uz najbolju volju i nakon nekoliko pokušaja ostali neslušljivi i negledljivi pa sam to s lakoćom preskočio. Uglavnom, sve mi je ovo regionalno što sam vidio bilo dobro, ali svima i dalje daleko bolje pašu zatvoreni klupski prostori.

Nakon onog obiteljskom tragedijom obilježenog, dosadnog, mučnog, i jedva gledljivog nastupa iz 2018. s kojega bi onaj genijalni, heroinom pogonjeni Nick Cave što je 1987. razvalio ljubljansko Kodeljevo pobjegao nakon prve pjesme, Cave se na ovaj INmusic vratio nakon tragičnog gubitka i drugog sina i bilo bi sasvim realno očekivati da će to koncernu muku dignuti na neki novi neviđeni level, što znači pod egidu „izbjeći pod svaku cijenu“.

Vrag mi ipak nije dao mira pa sam, očekujući ništa do zlo i naopako, otišao čekirati ga na Primaveri, a kada je uvjerljivo i moćno grunuo s „Get Ready For Love“ pa nastavio s „There She Goes, My Beautiful World“ shvatio sam da minus i minus u nekom ludom raspletu mogu dati i plus te da se Nick Cave nekako vratio među žive. OK, na sredini stvar malo padne s onim setom daveža s mučnih i dosadnih zadnjih mu albuma, ali onda opet živne s „Tupelom“ i to je bilo dovoljno da zadovoljno odem pogledati nikad bolje Bauhaus, a ostatak Caveova nastupa ostavim za INmusic znajući točno što me čeka.

Cave ima zacementiranu set listu, nema tu improvizacija ni novih momenata i na INmusicu je odradio navlas isti koncert kao u Barceloni s time da mu je tonac u Zagrebu bio prilično indisponiran pa je zvuk bio daleko od savršenog i niti blizu raskoši vizualnog doživljaja. Na žalost, nakon briljantnog početka stvari se nakon onog neizbježnog seta tužbalica sa sredine nastupa, u nastavku nisu vratile na tu razinu, ali sve u svemu bio je to vrlo dobar nastup, daleko od davnih savršenih, ali ipak neusporedivo bolji i životniji od negledljivih patetičnih misa i rekvijema iz 2018. godine.

Baš kao što se moglo očekivati većina je nakon Cavea otišla kući, jer tko će se zamarati friškim stvarima, a samo su Britanci i manji dio domaćih što znaju, prate i razumiju otišao do Hidden stagea da bi svjedočio briljantnom nastupu fenomenalnih Dry Cleaning, jednom od tri najbolja čitavog festivala, usporedivim s onim što su 2019. na istom mjestu napravili Fontaines D.C.

Dry Cleaning su prošle godine objavili prvijenac koji spada u najbolju novu glazbu posljednjih godina, a uživo su apsolutno čarobni i praktično savršeni. Ok, briljantnu ritam sekciju poput njihove imaju i neki drugi, basistu koji izgleda kao kvartovski biker što se pali na Thin Lizzy rijetki, ali nitko nije nalik na Florence Show koja sijevajući očima kroz zavjesu kose hipnotički recitira, praćena čarobnom gitarom Toma Dowsea koji, vrijedi istaknuti, to sve čini odjeven u adidas donji dio dresa. Nastup Dry Cleaning završen je euforičnim reakcijama publike kakve su izazvali još samo Idles i Róisín Murphy, a tko god je to propustio može se pojesti od muke. Definitivno jedan od vrhunaca festivala.

DAN TREĆI: Briljantni Sleaford Mods i pomor dobrog ukusa

Treći dan festivala s onom nakupinom prangijaša i heavy udava bio bi idealan za izbjegavanje i odmor da nije bilo Sleaford Modsa koji su lijepo mogli zamijeniti mjesto s groznim Son Volt dan kasnije pa da sve bude idealno, ali, jebiga, nikad nije, pa kad sam već išao, bacio sam oko na Royal Blood, a to se pokazalo kao prilično mazohistički potez.

Royal Blood su, naime, dvojac (plus dodani lik na klavijaturama) prilično besprizornih kradljivaca rifova i trikova sa svih mogućih strana i izvora, što ne bi bilo tako strašno da znaju što i kako s tim pokradenim, ali ne znaju pa im je nastup isprazno i naporno prangijanje i imaš dojam da to mučenje i taj vatromet klišeja traju satima. Uglavnom, više smisla, nadahnuća i zabave ima u kreketanju jarunskih žaba od ovog užasa.

Sleaford Mods koji su nakon njih izašli na World Stage su također dvojac, ali i sasvim drugačija priča. Njihova neodoljiva minimalistička kombinacija punka i hip hopa spada u najsvježije i najzabavnije pojave na sceni posljednjih godina, a nastup uživo im je vulkan zabave, plesa i veselja. Ono čime je osim ukupno sjajnog nastupa jarunska publika bila počašćena ekstatični je ples Andrewa Fearna koji nakon klika na laptpopu kao jedinom „instrumentu“, genijalne rantove Jasona Williamsona obično prati tek lagano klimajući glavom s pivom u rukama. Bio je to definitivno jedan od pet najboljih nastupa festivala.

Deftones koji nastupili kao posljednji headliner trećega dana na Main Stageu dokazali su kako ozvučenje na toj pozornici može biti glasno do granica boli i neugode i to bi otprilike bilo sve dobro što o njima mogu reći.

Mislim, buka je generalno divna stvar, ali tu mora biti barem neke ljepote kao kod genijalnih Deafheaven ili zabave kao kod divnih Otoboke Beaver, da bi to imalo nekog smisla. Kod ovih smrtno ozbiljnih poput Deftones toga nema ni u tragovima pa to onda ima smisla koliko i rakija od 70 gradi ili ona jela gdje je ljutina ubila sav okus pa teku suze i graške znoja, vjetrovi se pretvaraju u plamene jezike, ali se sretno klima glavom i sprženih grla drhtavim glasom viče super je. Je kurac, nepodnošljivo je pretenciozno i besmisleno kao i sve ostalo što je izbacio nu metal.

Kako god, tonac Deftonesa dokazao je da se iz raspoloživog razglasa može dobiti bitno više i glasnije nego li je to uspjelo gotovo svim njegovim kolegama u ovih 15 godina festivala pa eto, barem nešto korisno od te tlake.

DAN ČETVRTI: Boginja Róisín i jazz iz raja

Nije to tako izgledalo na papiru, ali četvrti se dan festivala pokazao kao ukupno gledajući možda i najbolji.

Na žalost nisam stigao pogledati jako dobre domaće Tidal Pull čiji je odlični prvijenac „Uvod u promatranje cvijeća pri punoj brzini“ apsolutno vrijedan pažnje i slušanja, ali to, kao uostalom i sve drugo, ionako vrijedi pogledati u klubovima, a ne na pašnjacima pa usput preporuka svima za njihov koncert u listopadu u KSET-u.

Izvrsni su The Comet Is Coming prema očekivanjima briljirali na Main Stageu pred tek jedva napola popunjenom pašnjaku, ali tko god je svjedočio toj veličanstvenoj i plesnoj inačici jazza koju oni opisuju kao „apocalyptic space funk“, a koja je divni i često divlji složenac jazza, funka, elektronike, psihodelije, hip-hopa i ludih improvizacija morao je biti jako zadovoljan. Nije zanemarivo i vrijedi istaknuti da je čak i solo na bubnjevima kojega imaju u nastupu zvučao sasvim svježe, bolje i drugačije.

Čisti je zicer bio i nastup izvrsnih Tamikresta, nikad, baš nikad ne možeš faliti s tim divnim beduinima i pustinjskim blueserima, koji je uslijedio na World Stageu pred također malobrojnom publikom, ali ono što je nakon njih uslijedilo na Main Stageu bio je spaktakl kakav valjda nitko nije očekivao.

Dakle, Róisín Murphy je apsolutna boginja i kraljica, žena nevjerojatne karizme, a baš sve u njezinom veličanstvenom nastupu zadnjeg dana INmusica bilo je savršeno: od kristalno čistog i glasnog razglasa, preko vizualnog dojma, dramaturgije nastupa, garderobe koju je neprekidno mijenjala, do set liste, i savršene izvedbe nje i izvrsnog pratećeg benda. Naravno, set lista je kombinacija pjesama iz repertoara Moloko i solo karijere, ali za razliku od mnogih fušera iz njezine generacije koji žive isključivo od stare slave, Róisín je i dalje kreativna, a album „Róisín Machine“ bio je jedan od ponajboljih u 2020. godini. Róisín je, naravno, zaslužila bis, a njegov je završetak s laganim povlačenjem benda sa stagea svirajući "Golden Era" jedan od najimpresivnijih trenutaka u povijesti festivala.

Nakon briljantne Murphy ništa više zapravo nije imalo smisla gledati. Čisto iz znatiželje prošetao sam do World Stagea, a tamo se onaj nesretnik iz Rival Sonsa mučio skvičeći uz otužni trećerazredni heavy užas pa sam krenuo panično se povlačiti prema Main Stageu, a kako mi se živo jebe i za Kasabian, nastavio sam prema izlazu i dostojanstveno se povukao u dobrom raspoloženju.

Da mi je 2021. netko rekao da je to moguće rekao bih mu da je šenuo pameću, ali nisam propustio ni jedan INmusic i pod punom odgovornošću mogu reći da je ovaj 15. ukupno gledano bio po svemu najbolji do sada.

I dalje ne mislim ništa dobro o njegovu organizatoru, ali, opet, šteta bi bilo da festival nestane, a takve su glasine krenule, kad se napokon pokazalo da može biti više i bolje od drugorazredne smotre bezveznih olinjalih magneta za nezahtjevne nostalgične šetače uz jezero.