Bila je to zapravo nevjerojatno bogata i kvalitetna glazbena godina, onakva kakva se u umjetnosti često dogodi kada je svijet u rasulu kakvom je danas. U 2017. je objavljeno toliko vrhunskih albuma u različitim žanrovima da bi se bez problema moglo složiti nekoliko lista najboljih s naglaskom na određeni stil. Zanimljivo je da su neki od najvećih i najpoznatijih čiji su se noviteti najvnestrpljivije iščekivali potpuno podbacili snimivši očajne albume ili razočarali s rutunskim, nenadahnutim i jedva prolaznim uradcima.
No dobro, devet takvih albuma nalazi se na posebnoj listi, a vlastitu će listu imati i najbolji hip – hop albumi. Ovdje su skupljeni najbolji albumi iz domene rock glazbe i njezinih podvrsta, naravno u skladu s vlastitim afinitetima. Kod ovako bogatog izbora teško je slagati rang liste pa ni ovo ne treba shvatiti ni čitati strogo po redosljedu, jer da je lista složena drugačije, opet bi bilo u redu. Idles su prvi jer su nekako drugačiji i najuzbudljiviji u ovogodišnjoj ponudi, a takvi kod nas uvijek imaju malu prednost, što ne znači da i ostali albumi među prvih pet pa i 10 nisu jednako dobri ili po nekim kriterijima čak i bolji. Sjajno je da su se u velikom stilu vratili LCD Soundsystem i Slowdive, a količina dobre glazbe koju izbacuju genijalni i čudesno plodni King Gizzard & Lizard Wizard upravo je nevjerojatna. Sve u svemu, po kvaliteti je na listu moglo upasti barem još 15-ak albuma, ali eto, mjesta ima samo za 50 plus jedan zaostatak od lani.
1. IDLES – Brutalism
Bilo je ove godine brdo sjajnih albuma, i nježnijih, i žešćih, i jednostavnih, i virtuozno odsviranih, ali niti jedan nije već od prvog takta tako silovito gađao u tijelo i mozak, pa jednako veličanstveno i moćno vozio od početka do kraja kao „Brutalism“ fenomenalnih bristolskih Idles. Strahovito nabrijan, silovito odsviran i otpjevan, „Brutalism“ je nevjerojatno uzbudljiv, sirov i pametan, prizeman i intelektualan, jednom riječju perfektan album za dušu i tijelo. Nema tu slabog mjesta ni predaha, svirački stroj nemilosrdno melje sve vrijeme dok Joe Talbot ispaljuje otrovne strelice u britansku stvarnost. Svirački je to nevjerojatno precizno odrađeno premda se katkada čini kao da će se sve svakog trenutka raspasti. Nema tu ni najbolje pjesme, album je ujednačena cjelina i tako ga je najbolje konzumirati. I što glasnije, dakako.
2. PETER PERRETT – How The West Was Won
Nije Peter Perrett uopće nepoznat lik u svijetu glazbe. Nekad davno, koncem 70-ih, predvodio je The Only Ones, bend koji je miksao punk/new wave zvuk s glam rockom, napisao „Another Girl, Another Planet“, jedan od bezvremenskih klasika new wavea, a onda početkom 80-ih zaronio u ovisnost o drogama zbog čega mu se raspao band i stvari su po njega od tada krenule nizbrdo. Ipak, koncem 80-ih uspio se očistiti i od tada se povremeno i ne pretjerano uspješno pojavljivao na sceni, svirajući u raznim kombinacijama poput one s Libertines, ponovno pokretao The Only Ones, ali se i vraćao drogi. Uglavnom, da ne duljim, nitko od Petera Perretta nije očekivao baš ništa, a kamoli da se napokon ozbiljno skine s narkotika i snimi briljantan, prekrasan i u svakom pogledu savršen album kakav je „How the West Was Won“. Od prvog takta veličanstvene uvodne naslovne pjesme, kreće nezaboravna glazbena vožnja u kojoj neodoljivo zarazne melodije podsjećaju na najbolje trenutke Lou Reeda, s dodatkom predivnih zvonkih gitara te toplog i vrlo ugodnog Perrettova glasa. Ukratko, briljantan i savršen album.
3. LCD SOUNDSYSTEM – American Dream
Rijetko kada povratak nakon razlaza rezultira vrhunskim ostvarenjem, češće to budu dirljivi promašaji i neuspješni pokušaju vraćanja bolje prošlosti, ali kod LCD Soundsystem sve se savršeno poklopilo pa je povratnički „American Dream“ definitivno jedan od njihovih najboljih albuma i općenito jedan od najkvalitetnijih u 2017. godini. Ništa Murphy i ekipa nisu puno mijenjali, to je i dalje onaj stari, dobro poznati plesni, zarazni i neodoljivi zvuk koji savršeno vješto spaja plesnu elektroniku i new wave, rock i funk, a jedino za čime u čitavoj prilči treba žaliti, jest to što je stvaralačka pauza trajala predugih sedam godina.
4. KING GIZZARD & LIZARD WIZARD - Sketches of Brunswick East/ Murder of the Universe/Flying Microtonal Banana/Polygondwanaland
Dok se mnogi razvikani glazbenici muče iscijediti album jednom u četiri godine genijalni King Gizzard & Lizard Wizard izbacili su ih u jednoj godini četiri. To da se nitko u svijetu glazbe ne može mjeriti s produktivnošću ovih opaljenih i beskrajno talentiranih australskih psych čarobnjaka, opće je poznato, ali sva ta lavina novih albuma ne bi značila ništa da nije riječ o redom izvrsnim i stilski poprilično različitim djelima. Na ova četiri sjajna albuma može se čuti sve, od frenetičnog garage punk rocka, preko psihodelije, prog rocka, jazza, altera, indiea i sve to je stopljeno u briljantan i apsolutno neodoljiv složenac vrhunskih dizalica. Ako bih mogao birati što bih prvo volio vidjeti u Hrvatskoj, bili bi to upravo ovi genijalni Australci.
5. THE DREAM SYNDICATE - How Did I Find Myself Her
Steve Wynn je davno, tamo još početkom 80-ih godina prošlog stoljeća, sa svojim The Dream Syndicate izmislio alternativni rock i vratio gitare u igru, i da ništa u životu nije napravio osim genijalnog remek djela iz 1982, bezvremenskog klasika „The Day of Wine and Roses“, imao bi važno mjesto u povijesti popularne glazbe. Wynn je, međutim, snimio, objavio i odsvirao još brdo izvrsne glazbe, a napokon je ove godine i s The Dream Syndicate objavio novi album. „How Did I Find Myself Here“ je izvrstan album, fantastičnih i vrlo melodičnih pjesama, kojega nose veličanstvene gitare Wynna i Jasona Victora, a sve to lijepo pune klavijature Chrisa Cacavasa. „How Did I Find Myself Here“ je i vrlo ujednačen album bez slabog mjesta i s nekoliko nadrealno dobrih trenutaka kakvi su 11- minutni jamming u naslovnoj pjesmi ili frenetična gitarska tutnjava u „The Circle“.
6. URANIUM CLUB – All Of Them Naturals
Nakon fantastičnog, napucanog i beskrajno uzbudljivog prošlogodišnjeg albuma „Human Exploration“ sjajni Uranium Club su objavili još bolji, napucaniji i jednako uzbudljivi „All of Them Naturals“. I ovdje sve od prvog takta silovito udara u trbuh i koljena i nezadrživo tjera na cupkanje, ponovno je tu sjajna međuigra oštrih i režećih gitara te naizmjenično vokalno prije lajanje nego li pjevanje trojice članova benda, a sve to u frenetičnom ili tek nešto sporijem ritmu nastavlja se do završnog takta bez trenutka predaha i bez jedne sekunde praznog hoda. U glazbi Uranium Cluba mogu se prepoznati razni utjecaji, od punka, preko post punka Wirea i Devoa do čiste garaže, ali baš sve je neodoljivo zarazno i sjajno odsvirano. Osim što su briljantni na albumima Uranium Club su nenadmašni i uživo. Koliko? Pa otprilike, više od svega što će ove godine svirati na jarunskoj smotri umirovljenika zvanoj INmusic.
7. SLOWDIVE – Slowdive
Kada su se prije tri godine, nakon duge pauze, odlučili ponovno okupiti i svirati koncerte bila je to sjajna vijest, jer riječ je od jednom od najboljih koncertnih bendova ikada. I doista, na Primavera festivalu u Barceloni 2014. godine Slowdive su pomeli pod sa svim headlinerima (uključujući QOTSA, Arcade Fire i Pixies) odsviravši savršen koncert i stvorivši neopisivu atmosferu i glazbenu čaroliju kakva se rijetko čuje. Premda je bilo za očekivati da će sjajne koncerte pratiti i novi materijal, album je realiziran tek ove godine, ali vrijedilo je čekati, jer genijalni su Britanci dokazali da su i nakon duge stvaralačke pauze u briljantnoj formi te da su i dalje jedan od najboljih svjetskih bendova i izvan granica shoegazea i dream popa. Album „Slowdive“ je zbirka karakterističnih predivnih melodija i čudesne hipnoptičke atmosfere kakvu malo tko može proizvesti.
8. KING KRULE – The OOZ
Londonski glazbeni čarobnjak Archy Marshall koji izgleda kao nespretni klinac iz teen komedija, glazbu je počeo stvarati još u djetinjstvu pod imenom Zoo Kid, da bi kasnije promijenio umjetničko ime u jednako blesavo Kink Krule i krenuo izdavati ludo dobre albume. Ovogodišnji „The OOZ“ briljantno je djelo, nevjerojatno topao album na kojem King Krule s čudesnom lakoćom isprepliće jazz, R&B, trip hop, punk i dub i sve to spaja u glazbu nestvarne ljepote. „The OOZ“ je definitivno jedan od najzanimljivijih glazbenih uradaka godine.
9. CLAP YOUR HAND SAY YEAH – The Tourist
Od istoimenog debija 2005. godine brooklinški indie rockeri nisu snimili ovako ujednačen i kvalitetan album. „The Tourist“ je kolekcija fantastičnih pjesama i album bez slabog mjesta na kojem Clap Your Hand Say Yeah uvjerljivo i nadahnuto voze kroz svoj indie kombinirajući razne stilove od new wavea, preko psihodeličnog funka do zvuka Radioheada iz doba kad su bili puno bolji nego danas. Bend zvuči razigrano i vrlo uvjerljivo, a vokal Aleca Ounswortha bolji je nego ikada. Jednostavno, sjajan album.
10. WAXAHATCHEE - Out in the Storm
Sve je počelo kao lo fi intimna solo priča Katie Crutchfield koja je projekt Waxahatchee započela 2011. svirajući u kući svojih roditelja. Na sreću Katie je pretalentirana i prekvalitetna autorica da bi dopuistila da se uguši u dosadnom „ja sama i moja gitara“ konceptu, pa je Waxahatachee na svakom novom albumu imao sve više članova i sve bogatiji zvuk, da bi priča kulminirala izvrsnim ovogodišnjim albumom „Out in the Storm“, najboljim Kateinim uratkom karijere i jednim od najboljih albuma ove godine. Dakle, prošla su vremena tugaljive nježnosti i akustike, ovdje priča odmah kreće žestokim gitarskim zvukom i premda je Katie i dalje zadržala sanjvost i suptilnost, čvrstina albumu „Out of the Storm“ daje sasvim novu dimenziju i čini ga naprosto izvrsnim, pogotovo u bržim pjesmama kakva je izvrsma „Silver“, s time da je prekrasna melodioznost koja je Waxahatachee odlikovala ranije i dalje na svom mjestu.
11. THE WAR ON DRUGS - A Deeper Understanding
„A Deeper Understanding“ je odličan album, da ga je snimio netko drugi moglo bi se reći i da je briljantan, ali The War on Drugs su standarde postavili tako visoko, pa je novi album ponešto ipak manje uvjerljiv od savršenog prethodnika „Lost in Dream“. No, ako i nije uspio biti remek djelo, riječ je o impresivnoj kolekciji pjesama odsviranih na bravurozan način s briljantnom gitarom Adama Granduciela i njegovim karakterističnim nazalnim vokalom, pa bez problema ulazi među najbolje albume godine.
12. SLEAFORD MODS – English Tapas
Jason Williamson i Andrew Fearn dvojac su koji je svojim neodoljivim glazbenim minimalizmom u kombinaciji s društveno angažiranim tekstovima oduševio Veliku Britaniju, a na ovom je portalu 2014. s „Divide and Exit“ imao album godine. „Key Markets“ iz 2015. bio je također odličan, a ovogodišnji „English Tapas“ još je i bolji. Nema tu neke velike filozofije niti promjene u zvuku - i dalje je to politički angažirani punk/rap praćen samo sintetičkim jednostavnim bas dionicama, ritam mašinom i tek pokojom intervencijom sintesajzera, Williamson i dalje ne pjeva već ispaljuje rafale riječi i vulgarnosti kojima oslikava današnju Britaniju, a sve to i dalje zvuči jednako neodoljivo i uzbudljivo.
13. THURSTON MOORE – Rock N Roll Consciousness
Nakon okupljanja sjajnog pratećeg benda Thurston Moore nastavlja snimati albume koji svojom kvalitetom ne zaostaju za klasom legendarnih i neprežaljenih Sonic Youth. „Rock N Roll Consciousness" je sjajna i na trenutke briljantna indie vožnja, album veličanstvenih gitara, moćne i bezgrešne ritam sekcije i dugih pjesama koje su toliko dobre da se uvijek čine prekratkima.
14. THE AFGHAN WHIGS – In Spades
Neponovljivi i sjajni The Afghan Whigs već su s povratničkim albumom „Do the Beast“ pokazali da genijalnog Grega Dullija stvaralačka forma nikada nije napustila, a ovogodišnji odlični „In Spades“ samo je potvrdio veličinu najboljeg svjetskog malog banda. Izvrsne, soulom i white-funkom obojene pjesme, Dullijev sugestivni vokal i bend u vrhunskoj sviračkoj formi i dalje su prepoznatljivi trademark The Afghan Whigsa, a svi oni s dovoljno pameti i dobrog ukusa koji su ih pogledali uživo u Tvornici kulture, mogli su na najbolji svjedočiti čaroliji novog Dullijevog materijala.
15. OH SEES – Orc
U jednom je trenutku John Dwyer odlučio iz imena izbaciti riječ Thee pa se jedan od najboljih i najuzbudljivijih svjetskih garage punk psych bendova sada zove samo Oh Sees. Ono što je ostalo isto jest čudesna energija i vrhunska Dwyjerova autorska forma što je sve rezultitalo sjajnim ovogodišnjim albumom „Orc“. Nakon promjene postave i uvođenja dva bubnjara, Dwyer je u svojoj garažnoj tutnjavi nekada dominantni punk zamijenio jačom dozom psihodelije, ali bez brige, i dalje se tu žestoko tutnji i podvriskuje, samo nešto manje i zericu drugačije nego nekada.
16. A VICTIM OF SOCIETY – Freaktown
Grčka je zemlja, čudesnih otoka i mora, izuzetno gostoljubivih i toplih ljudi, i neusporedivo bolja i povoljnija turistička destinacija od milog nam kretenlenda. Dobro, to je poznato svakom tko je tamo bio, međutim, to koliko Grci imaju dobru glazbenu scenu malo tko ovdje zna. A imaju, zapravo, sjajnu. A Victim of Society je izvrsni psych rock bend iz Atene koji je ove godine objavio sjajan album „Freaktown“, toliko dobar da po svemu zaslužuje biti visoko na listi najboljih svjetskih albuma ove godine. „Freaktown“ je čudesno dobra vožnja kroz psihodelične pejzaže, na trenutke frenetičan te besprijekorno odsviran i produciran album s pjesmama na engleskom jeziku i tek jednom na grčkom. Sve je na ovom albumu na najvišoj svjetskoj razini, a u mnogočemu i bolje od svega što se može čuti u tom vrlo plodnom i živahnom žanru. Doista fantastičan album.
17. KEVIN MORBY – City Music
Kada je riječ o glazbenoj eleganciji malo se tko može mjeriti s beskrajno nadarenim Kevinom Morbyjem. Na svom četvrtom albumu „City Music“ Morby je potvrdio vrhunsku klasu i svoje mjesto među najboljim svjetskim autorima prekrasne atmosferične glazbe i pjesama koje s lakoćom osvajaju, izazivaju zadovoljni osmjeh i još dugo ostaju u ušima i srcima. Ako bi se neka glazba mogla opisati lijepom, to je ova što je stvara genijalni Kevin Morby.
18. THE NATIONAL – Sleep Well Beast
Pad u kvalitei na prošlom albumu nimalo nije naštetio popularnosti The National. Miljenici hrvatske publike prevalili su velik put od nastupa pred šačicom sretnika u KSET-u i sada su već jako velik bend i headlineri na najvećim svjetskim festivalima. Dobra je vijest da su se u međuvremenu pomirili s muzama pa je „Sleap Well Beast“ ispao odličan album, sasvim uz bok najboljim uradcima karijere poput „Boxera“ ili „High Violet“. Ono što ga čini drugačijim je dodatna energija i živost benda u pjesmama poput odličnih i žestokih „Day I Die“ ili „Turtleneck“.
19. TY SEGALL - Ty Segall
Jedan od najboljih, najplodnijih autora i simbola modernog garage rocka svake godine uredno objavljuje nove albume, a kada je od volje, kao ove godine, zalomi mu se i dodatni EP. Segall je, osim što je zadivljujuće plodan, također i zadivljuće kvalitetan autor koji u čitavoj bogatoj karijeri nema slabog mjesta, a obično ubada sjajne albume kakav je i ovaj jednostavno nazvan „Ty Segall“. I ovdje je sve u znaku vrhunskog garage rocka i garage punka s finom dozom psihodelije, a na albumu apsloutno iskače 10-minutna kompleksna, atmosferična i briljantna „Warm Hands“.
20. PRIESTS – Nothing Feels Natural
Washington D.C. dom je nekih od najvažnijih i najuzbudljivijih protagonista američke punk i HC scene, od tamo su legendarni i neponovljivi Fugazi, a duh te bogate i važne scene živi i danas s bendovima poput izvrsnih Priests. „Nothing Feels Natural“ sjajna je zbirka više ili manje napucanih politički angažiranih žestica, u kojima ima i punka i post punka, i noisea, i hard corea, i indie rocka i soula pa čak na trenutke i freee jazza zahvaljući saksofonu Lukea Stewarta.
21. EX EYE – Ex Eye
Sasvim opaljena kombinacija jazza, metala i psihodelije kakvu su na svom prvijencu umiješali Ex Eye mogla je rezultirati dirljivom tlakom i debaklom, ali nije. Dapače, oba je sumanuta fuzija žanrova ispala sasvim dobro i neočekivano prirodno, toliko da je bez muke zaslužila mjesto u najboljih 50 albuma godine. Kompleksne pjesme, moćna tutnjava, promjene ritma i brzine, neočekivana riješenja – sve je tu što treba da se i ne primjeti da su neke pjesme dulje od 12 minuta.
22. BIG THIEF – Capacity
Drugi album brooklinške četvorke Big Thief, djelo je nestvarne ljepote, sanjivih pjesama otpjevanih čarobnim glasom Adrianne Lenker s gitarama koje prekrasno zvone, a katkad i škripe. Big Thief su izvrsni u sporijim i nježnim pjesmama, ali u onim srednjeeg tempa su još i bolji, a genijalna i neodoljiva „Shark Smile“ jedna je od najljepših i najzaraznijih pjesma ove godine. Da su uspjeli na čitavom albumu zadržati takvu razinu „Capacity“ bi bio u prva tri ove godine, ali i ovako je među najboljima.
23. HISS GOLDEN MESSEGER – Hallelujah Anyhow
Dojmljivi niz odličnih albuma u kojemu se alt country i americana fino prepliću s indie folkom i rockom, M. C. Taylor, koji stoji iza projekta Hiss Golden Messeger nastavio je i na posljednjem albumu „Hallelujah Anyhow“. Album prepun finih melodija te citata i posveta poput Dylanovske usne harmonike na „Lost Out In The Darkness“ ili Van Morrisonovske „Domino (Time Will Tell)“.
24. BED WETTIN` BAD BOYS – Rot
Australija je oduvijek neiscrpno vrelo briljantnih garage punk majstora, a ovaj bend prilično glupog imena jedan je od trenutno najboljih. Bed Wettin` Bad Boys drugi je bend gitarista Joea Suckita koji paralelno svira i u odličnim, ali nešto mekšim i prpošnijim Royal Headache. BWBB su na ovom sjajnom i napucanom albumu žestoki poput legendarnih povijesnih The Saintsa, a u nekim trenucima u njihovom se zvuku osjeti čak i mrvica Rolling Stonesa iz doba kada su ovi bili ozbiljan bend, a ne vremešna cirkuska atrakcija kao danas. Uglavnom dvije gitare ovdje se fino nadopunjuju stvarajući neodoljivi zvučni zid, vokal je opor točno koliko treba, a baš sve su pjesme odlične, ali finalna sedmominutna saksofonom obagaćena „Turn The Page“ prava je poslastica.
25. DO MAKE SAY THINK - Stubborn Persistent Illusions
Post rock je u ovom trenutku u odličnoj formi, a iskusni kanadski Do Make Say Think spadaju u sam vrh žanra. Aktivni od 1998. Do Make Say Think su se tek jednom malo kretivno poskliznuli, a „Stubborn Persistent Illusions“ je već njihov sedmi izvrsni album koji s lakoćom zauzima mjesto među najboljim ove godine. Kanađani s lakoćom tutnje kroz svoje duge pjesme ne dopuštajući nimalo praznog hoda, dramaturgija pjesama im je besprijekorna, a kada se rasviraju zvuče vrlo moćno.
26. BULLY – Losing
Masne i glasne grounge gitare, fine indie melodije i zarazni refreni koje vrišteći pjeva Alicia Bognnano i dalje su glavna karakteristika nešvilskih Bully koju su zadržali i na vrlo dobrom i napucanom albumu Loosing. Nema su neke velike mudrosti, ali ovo je jednostavnost koja uvijek pali i ima smisla.
27. BRAND NEW – Science Fiction
Peti album američkih Brand New dojmljiva je, a na trenutke čak i vrhunska posveta indie i alter rocku 90-ih te album kakav Weezer, s kojim dijele mnogo toga zajedničkog, više ni u ludilu nisu u stanju snimiti. Brand New su jednako uvjerljivi u laganijim akustičnim stvarima kao i u masivnim, žešćim pjesmama s himničnim refrenima i tutnjajućim gitarama.
28. METZ - Strange Peace
Suprotno većini kolega koji s godinama omekšavaju zvuk, kanadski noise majstori Metz na svakom albumu postaju sve bučniji i žešći. „Strange Piece“ je napucaniji i britalniji album od prethodnika, ali ujedno i kompleksniji, a po prvi puta mogu se nazrijeti i natruhe melodija. Ono što je uvijek bio trade mark trojca iz Toronta, nemilosrdno čekićanje ritam sekcije i furiozna gitarska tutnjava i dalje su, hvala na pitanju, na svom mjestu, bolje nego ikada.
29. WIRE – Silver/Lead
Jedan od najdugovječnijih i najkvalitetnijih simbola new wavea, sjajni i utjecajni britanski Wire, neumorno od 1977. izdaje albume koji su upravo zadivljujuće svježi i dobri. Friški „Silver/Lead“ kojim su proslavili 40. obljetnicu postojanja nastavlja tu tradiciju.
30. ALVVAYS - Antisocialites
Na svijetu postoji gomila solidnih indie pop bendova, ali vrlo je malo tako kvalitetnih kakvi su kanadski Alvvays. Već s prvim sjajnim albumom izazvali su silan hype i zaslužene hvalospjeve, a formu za pisanje neodoljivo zaraznih pjesama zadržali su i na ovogodišnjem albumu „Antisocialites“. Sve je tu što treba biti – i zvonke gitare i besprijekoran vokal Molly Rankin i odlične, melodične pjesme. Ukratko, savršeni indie pop.
31. THE NEW YEAR – Snow
Nastali 2001. nakon razlaza slowcore legendi Bedhead, The New Year su svoju karijeru gradili baš polako, objavivši u 16 godina tek četiri albuma, ali svaki od njih je bio zapravo veličanstveno dobar. Ovogodišnji „Snow“ kreativni je vrhunac benda, briljantno odsviran album čarobne atmosfere i vrhunske kvalitete kako u sporijim tako i u pjesmama srednjeg tempa.
32. PINACT - The Part That No One Knows
S vremena na vrijeme dogodi se da na površinu ispliva bend koji je sav posvećen nekom razdoblju iz glazbene prošlosti, pa uspije ne samo vjerno dočarati duh vremena iz doba svojih idola, nego i stvoriti jednako dobre i uzbudljive pjesme. Škotski Pinact na albumu „The Part That No One Knows“ vratili su se u sjajne 90-te i složili besprijekorni žestoki složenac najboljeg od Nirvane, Weezera, Pixiesa i koječega jednako dobroga. Ništa tu nema originalnog, ali je sve beskrajno zabavno, žestoko i uzbudljivo, toliko da bi odlično prošlo i tada.
33. GODSPEED YOU! BLACK EMPEROR – Luciferian Towers
Glazbena slika sjajnih Godspeed You! Black Emperor koju oduvijek karakteriziraju moćan i dramatičan zvuk, velike gitare te silovita tutnjava dva seta bubnjeva koji se izmjenjuju s nježnijim i tišim atmosferičnim predasima, na odličnom „Luciferian Towers“ obogaćena je i dodatnom melodijoznošću kakvu bend do sada nikada nije imao. Bend time nije ništa izgubio na karakterističnoj silini, ali je oduvijek bogata ukupna glazbena slika postala još bogatija.
34. UNIFORM – Wake In Fright
Uniform su brutalni i neodoljivi newyorški noise - industrial dvojac čiji je album „Wake in Fright“ jedan od najljepših komada buke objavljenih ove godine. Svakakvih se tu lijepih utjecaja može prepoznati od ritmova Big Black do vokala koji podsjeća na mitskog Davida Yowa iz veličanstvenih The Jesus Lizard, a kada su takve reference u pitanju jasno je da se radi o odličnom bendu i albumu.
35. JAPANESE BREKFAST – Soft Sounds from Another Planet
Iza hvaljenog indie projekta Japanese Breakfast stoji beskrajno talentirana philadelphijska autorica Michelle Zauner koja se na prvom albumu pod ovim imenom u svojim pjesmama bavila osjećajima nakon smrti majke, ali vlastitom seksualnošću te ljubavnim problemima i sve je funkcioniralo besprijekorno. Izvrsni „Soft Sounds from Another Planet“ nije toliko osoban album, ali je ukupno gledajući bolji od prvijenca, a na njemu Michelle fino kombinira melankoličnu atmosferu s velikim gitarama stvarajući neodoljive i vrlo melodične pjesme.
36. THE NEW PORNOGRAPHERS - Whiteout Conditions
Vrhunski talent za skladanje beskrajno zaraznih i plesnih indie - pop pjesama kakav je ova kanadska supergrupa iskazivala od početka karijere potvrđen je i na albumu „Whiteout Conditions“. Vokal Neko Case je zavodljiv i topao, pjesme su sjajno orkestrirane, razigrane i plesne i sve je zapravo na svom mjestu kako i treba biti na jednom od najboljih feelgood albuma godine.
37. ALLISON CRUTCHFIELD – Tourist In This Town
Lijep, nepretenciozan i uhu beskrajno ugodan album koji je manje isfuranoj sestri Croutchfield poslužio kao terapija nakon raspada njezina benda Swearin` i prekida intimne veze s gitaristom Kyleom Gilbrideom. Za razliku od žestokih Swearin` Allison je na solo albumu pokazala svoju nježniju stranu i talent za skladanje finih indie pop pjesama. Ipak i ovdje u nekoliko navrata lijepo nagazi na gas i zaoštri, čisto da budu zadovoljni i oni koji još žale zbog raspada odličnog joj starog benda.
38. MARK EITZEL – Hey Mr Ferryman
Svoju vrhunsku kombinaciju americane i indieja Mark Eitzel isporučuje od 1991. godine i za svo to vrijeme uspijeva držati visoku razinu autorskog nadahnuća. „Hey Mr Ferryman“ njegovo je možda, uvjetno rečeno, najžešće djelo, album bogatih orkestracija i moćnih, često čudesno lijepih pjesama.
39. TERA MELOS – Trash Generator
Dakle, Tera Melos je bend koji inspiraciju crpi dobrim dijelom iz prog rocka, ali ne treba se odmah hvatati za pištolj, jer tu nema ništa od onog zloglasnog instrumentalnog masturbiranja s kakvim su 70-ih slostavljali Yes i slični udavi. Ovdje je riječ samo o sličnoj strukturi pjesama oko koje Tera Melos grade svoj uzbudljivi glazbeni izričaj bogat bukom, moćnim gitarama i rafalnim bubnjevima.
40. NOEL GALLAGHER`S HIGH FLYING BIRDS: Who Built The Moon
Savršena forma omiljenog mu Manchester Cityja prenijela se i na Noela Gallaghera koji je s „Who Built The Moon“ ubo uvjerljivo najbolji album otkad se nasmrt posvađao s bratom Liamom i raspustio Oasis. Da stvar po njega bude bolja, Liam je ove godine snimio očajno loš album pa je trijumf pametnijeg od braće Gallagher time potpun. „Who Built The Moon?“ je odličan i prilično nabrijan album, sjajnih pjesama u rasponu od psych popa do soula te karakterističnih Noelovskih melodija kao dokaza da se definitivno vratio u vrhunsku formu.
41. FUTURE ISLAND – The Far Field
Nitko danas ne izvodi synth – pop tako uvjerljivo i savršeno popot Future Island. Nova zbirka sjajnih plesnih uboda na „The Far Field“ u karakteristično emotivnoj izvedbi Samueal T. Herringa na tragu je vrhunske forme u kakvoj su bili na hvaljenom briljantnom „Singles“.
42. PUBLIC SERVICE BROADCASTING – Every Valley
Kvalitetni, angažirani, ali i beskrajno zabavni Public Service Broadcasting odsvirali su jedan od najboljih koncerata ove godine u Zagrebu računajući i festivalske nastupe. Na koncertima magija je pojačana video uradcima koji se neprekidno vrte, ali njihova je glazba tako slikovita da nije teško doživjeti čatoloiju i u audio varijanti. Na odličnom ovogodišnjem „Every Valley“, Public Service Broadcasting su se pozabavili bolnom temom velških rudnika i ponovno složili jako dobar album koji funkcionira poput dobrog i pametnog filma.
43. THE FALL – New Facts Emerge
Stvari stoje otprilike ovako: kada god legendarni Mark E. Smith i njegovi The Fall izbace novi album, a izbacili su ih bezbroj, on je bez ikakve sumnje kandidat za listu najbolji te godine. Tako je i s „New Fact Emerge“ na kojemu nema ničeg novog ni revolucionarnog, ali ono staro i poznato toliko je dobro i nabrijano da je ponovno među najboljim što se čulo ove godine.
44. THE PAINS OF BEING PURE AT HEART – The Echo of Pleasure
Malo je danas bendova koji su u stanju proizvoditi tako lijep i melodičan indie poput brooklynških The Pains of Being Pure at Heart. Baš kao na prethodna tri, i na četvrtom albumu nazvanom „The Echo of Pleasure“, Kip Berman je potvrdio da je zreo i talentiran autor koji je u stanju složiti slušljiv, ujednačen i zarazan album bez oscilacija i slabih mjesta.
45. ZOLA JESUS – Okovi
Dobro, nisu „Okovi“ Nike Danilove, poznatije pod imenom Zola Jesus, baš glazba koja pršti veseljem i razigraniim melodijama, ali riječ je o kompleksnom, mračno atmosferičnom i apsolutno sjajnom djelu eksperimentalnog rocka s elementima gotha. „Okovima“ možda treba dati malo više vremena da uđu u uho, ali, bez brige, trud se isplati jer riječ je o odličnom i dojmljivom albumu itekako vrijednom pažnje za razliku od slabe i besmislene „Utopie“ Björk.
46. MARK LANEGAN – Gargoyle
Nakon nekoliko nešto slabijih albuma, Mark Lanegan se na albumu „Gargoyle“ vratio na razinu kakvu je držao većinu karijere. Glas nikada nije bio upitan, malo je takvih danas, a na ovogodišnjem je albumu i autorska forma ponovno prisutna pa su to ponovno oni stari dobri, uvjerljivi i atmosferični Laneganovi gothic, alter, blues ubodi zbog kojih je već toliko dugo jedan od najpostojanijih i najhvaljenijih autora u rock glazbi, a u njegovim se pjesmama mogu nakon dugo vremena prepoznati i Screaming Trees.
47. MOGWAI – Every Country`s Sun
Škotski post rockeri Mogwai rijetko su pouzdan bend koji već 20 godina uredno izbacuje atmosferične i uvijek nepogrešivo sjajne instrumentalne albume. Sve zbog čega svatko s dobrim glazbenim ukusom voli Mogwai nalazi se i na albumu „Every Country Sun“: Izvrstan osjećaj za melodiju, fine i pravovremene promjene tempa i intenziteta te savršena ujednačenost kvalitete pjesama. Ukratko, još jedan vrhunski Mogwai album.
48. RANCID – Trouble Maker
Kalifornijski Rancid u kućici imaju nekoliko bezvremenskih klasika punka uključujući remek djelo „And Out Comes The Wolf“, ali posljednjih su godina pali u formi što je kulminiralo slabim albumom „..Honor is All We Know“ iz 2014. godine. Srećom demoni Tima Armstronga su se malo primirili, a ostatak benda je uvijek u formi, pa je „Trouble Maker“ ispao vrlo dobar album. Da je kraći i bez nekoliko fillera bio bi zapravo sjajan, ali nema veze, dobar je i ovako i zaslužuje biti na listi.
49. WOODS – Love Is Love
Američki psihodelični folk rockeri Woods na novom albumu „Love Is Love“ nisu uspjeli dobaciti tako daleko kao na briljantnom „With White and With Love“ iz 2014. godine, ali novi je album ipak vrlo dobra zbirka pjesama uz nekoliko dojmljivih sviračkih trenutaka.
50. PIANO MAGIC – Closure
Premda ne uspijeva svo vrijeme držati najvišu razinu, album „Closure“ londonskih Piano Magic ima dovoljno sjajnih trenutaka kakav je izvrsna istoimena 10-minutna uvodna pjesma ili jednako hipnotička „Landline“ da bi zaslužio biti na ovoj listi. Atmosferičan i za slušanje vrlo ugodan album, lijepih i divno zavijajućih gitara i finih prijemčivih melodija.
51. RUN THE JEWELS – RTJ3 (2016.)
Čisto tehnički gledano album „RTJ3“ nije izašao ove, već na samom kraju 2016. godine, ali kako su tada već sve liste najboljih bile složene i objavljene, red je da ga se tretira kao da je ovogodišnji. Isto tako, riječ je o hip hop albumu koji bi, naravno, imao mjesto na našoj listi najboljih iz tog svijeta, ali Run the Jewels su bend koji je jednako rado voljen i kod publike drugih žanrova, stalni je gost rock festivala pa mu je bez problema mjesto i ovdje, samim tim jer je riječ o izvrsnom albumu. Sve što Run the Jewels čini tako velikim i važnim bendom nalazi se na ovom albumu: i briljantni beatovi, i izvrsni angažirani tekstovi, a sve to još i neodoljivo plesno. Sjajan album sjajnog benda, idealan da se i oni kojima hip hop nije blizak zaljube u njega.