Odlični su bili i Slaves, Arcade Fire, Public Service Boadcasting i The Strange, a ostalo je bilo nevrijedno spomena. I da, hrana je bila nejestiva, a pivo preskupo

Nakon serije slabih izdanja i godina srozavanja kojima su, uz tek poneki bljesak, zajednički nazivnik bili posvemašnja dosada, zbrda zdola i mimo ikakve logike sklepani lineup te isforsirano trodnevno trajanje, e nebi li se iscjedilo što više novca, završio je i 12. INmusic festival.

Premda će vam prijatelji festivala i medijski jataci Zorana Marića pričati razne bajke i pokušati uljepšati stvarnost i ovo je izdanje, nažalost, bilo negdje na sličnom tragu, s tek par odličnih uboda i gomilom beskrajno neuzbudljivih prolaznika i fillera kakvima je mjesto na nekom posve neambicioznom provincijskom festivalu ili kakvom biker festu.

Organizacijski, sve je bilo posve jednako kao i prošlih godina, što znači otprilike za neku nategnutu trojku. Sustav bezgotovinskog plaćanja je opet funkcionirao dobro, ali i manjkavosti su ostale iste što znači da je tradicionalno falilo WC-a pa su se tu stvarali redovi kojih je bilo i za očajnu hranu te preskupo i jednako loše konfekcijsko pivo. Najveći problem INmusica, međutim, ionako nikada nisu bile tehničke stvari nego lineup i raspored.

Nakon niza blatnjavih izdanja prvi je dan 12. INmusica osvanuo sunčan, vruć i posve suh, a već tradicionalno na golemom polju u ranijem terminu nije bilo gotovo nikoga pa su prvi izvođači svirali, manje više za svoju dušu, stabla i travu. Tako je bilo i ostatak festivala s time da je trećeg dana, gle, kakvo iznenađenje, pljusnula kišurina, ali tradicionalno festivalsko blato se ipak nije uspjelo stvorti u mjeri da bi smetalo publici. Ono što treba primjetiti i definitivno pohvaliti je vrhunski zvuk na glavnom stageu gdje je uvijek bilo problema do te razine da je loš zvuk znao sasvim upropastiti neke nastupe. Ove je godine to šljakalo savršeno. Treba pohvaliti i vrlo ljubazne konobarice i konobare na šankovima s pićem, te ljude koji su radili u kućicama gdje su se izdavale i punile bezgotovonske kartice. I to je to.

JE LI IŠTA VALJALO OD GLAZBE?

Naravno da je bilo dobrih, pa čak i briljantnih trenutaka. Prvoga dana, kada se činilo da je sve izgubljeno i da će nakon neuvjerljivog Rundeka i smrtno dosadnog Kiwanuke otvorni dan 12. INmusic festivala ostati zabilježen kao najdosadniji ikada, Arcade Fire su izvrsnim nastupom spasili stvar. Premda su dva ranija koncerta na kojima sam ih gledao uživo odradili tek rutinski i ne pretjerano uzbudljivo, znao sam da moraju moći bolje, a sada se napokon to i dogodilo. Uz spektakularni vizualni show i besprijekoran zvuk, Arcade Fire su strahovito moćno i suvereno protutnjali kroz svoje briljantne ranije radove, a čak su se i slabašni „Reflector“ i ne baš uvjerljiva najavna pjesma novog albuma u ovako sjajnom nastupu činili bolji nego što uistinu jesu. Bilo je to, ukratko, izvrsno koncertno zakucavanje i nastup koji će se pamtiti. Vrijedi spomenuti i da, unatoč službeno rasprodanom festivalu, ispred pozornice za vrijeme nastupa Arcade Fire nije bila neka prevelika gužva i sasvim  se lako moglo doći do prvih redova. Seljoberi su se zakačili za headlinere drugog dana i izvrsni Kanađani im nisu bili dovoljno napeti, što je bilo odlično, jer se moglo uživati bez gužve i guranja.

Drugi se dan činio na papiru slabiji, ali ispao je uvjerljivo najbolji, a sve to skupa, pogađate, nije imalo veze sa spomenutim headlinerima na glavnom stageu zbog kojih se okupuilo najviše ljudi..

Dan je otvoren obećavajuće, odličnim nastupom The Strange na glavnom stageu na kojem su, kao po nekoj kazni, po onoj brutalnoj sunjari svirali pred gotovo praznim velikim  poljem. Taj je rani termin tradicionalno proklet jer se Britanci u kampu ili još trijezne od prošlog dana ili si tek grade temelje za kasnije razbijanje, a domaća publika ionako dolazi tek na headlinera, što je jedan od glupljih običaja uopće, a naročito kad se zna da netalentirani organizator često najbolje stvari ispuca tako rano. Bez obzira na sve nepovoljne okolnosti The Strange su u standardnoj postavi Bambi Molesters, plus Luka Benčić na klavijaturama, plus duhači, plus sjajno raspoloženi Chris Eckman, sjajno odradili nastup baš kao i Wilco prošle godine u isto vrijeme na istom mjestu. Pjesme s prvog albuma zvuče jednako svježe i danas, ta je njihova pjevana surf americana idalno legla na onu vrućinu, a forma benda je takva da vrijedi s optimizmom čekati novi album najavljen za jesen.

Repetitor koji su razvalili festival prije dvije godine i pomeli pod s tadašnjim headlinerima te oduševili Tvornicu lani u prosincu, činili su se kao pomalo isforsiran izbor, ali zapravo, takav bend naprosto uvijek treba zvati. Genijalni su Beograđani, sada je to sasvim izvjesno, apsolutno najuzbudljiviji i najmoćniji bend koji se ikada pojavio na ovim prostorima i, ruku na srce, sve su ovo već debelo prerasli i dostigli koncertnu klasu kakvu danas ima malo koji svjetski bend. Da, da, svjetski. Da su ih umjesto Rundeka stavili na glavni stage organizatori bi napravili uslugu svima. Stari bi majstor izbjegao etiketu udava kojeg je pojelo veliko polje i bolje bi zvučao pred malim, a Repetitoru bi bilo svejedno. Oni ionako budu najuzbudljiviji i najžešći gdje god ih staviš pa ne treba posebno naglašavati da je to bio ponovno najmoćniji i najbolji nastup festivala. Zajebite sve napuhane headlinere, ovo je ono zašto postoji rock and roll i što ga čini uzbudljivim i sexy. Naravno i Slaves, ali, polako, to je bilo trećeg dana.

Premda je pilana zvana Kings of Leon bila toliko dosadna i naporna da se bijeg kući činio kao najbolja opcija, propustiti Public Service Broadcasting, koje je netko tko je sasvim šenuo umom stavio u kasno nedoba na najmanji, šatorski Hidden stage, bila bi ludost. Sjajan, upravo veličanstven londonski bend koji se ovdje našao gotovo slučajno, odradio je izuzetno impresivan nastup za one s najviše snage i glazbenog ukusa. Hipnotički ritmovi, samplovi koje prati zadivljujuće precizno sviranje tročlanog benda i savršena dramaturgija nastupa oduševili su krcati šator, a objava benda da dolazi na jesen svirati u Zagreb fantastična je vijest. Bio je to nakon one dosade na polju, savršen završetak dana.

Trećega je dana napokon, kao što je i red, pala kiša, a program je sasvim prigodno izgledao kao otvoreno prvenstvo Velike Britanije i Irske, odnosno preciznije, irske dijaspore.

I dok je glavni stage bio rezerviran za vatromet najotrcanijih klišeja Floggyng Molly i stare glazbene lopine Kasabian, prava se stvar odigrala na OTP World stageu. Tamo su najprije malobrojne okupljene rasplesali Orchestra Baobab, nauvjerljiviji od svih Afrikanaca na festivalu, a potom je slijedio eksplozivni i energični punk spektak Slavesa. Beskrajno uzbudljivi i zabavni dvojac za uvod su opleli po svojoj vladi i premijerki te prigodno izvrijeđali Brexit, nakon čega je krenula lavina moćnih punkerskih gitarskih rifova Laurie Vincenta i brutalnih ritmova koje Isaac Holman isporučuje stojeći za bubnjevima i pjevajući usput. Punk koji sviraju Slaves je neodoljivo zarazan, a himnički refreni naprosto zovu na skakanje. Nakon dosadnog i sterilnog keltskog punka Flogging Molly ovo je izgledalo kao oluja koja ruši sve pred sobom. Naravno da bi bilo bolje da su Slaves razvaljivali u nekom klupskom prostoru, ali i ovako je bilo odlično. Kasabian definitivno nisu mlitav bend, ali su nakon ovoga izgledali kao neki crkveni zbor.

 

ŽRTVE FESTIVALA I NE POSVE LOŠI NASTUPI

Legendary Shack Shakers bili su prvo malo veće ime festivala i prva žrtva uvijek prisutnog sumanutog postavljanja na neprikladnu pozornicu. Njihove energične žestice idealne za klubove veličine KSET-a na praznom velikom polju po nemiolosrdnoj sunjari, premda odlično otprašene, bile su dostatne tek za rubriku žali bože truda, biserje pred svinje i tako to.

Najveća žrtva najvećeg stagea i golemog polja bio je Rundek koji je napokon okupio ozbiljan i mnogoljudan bend što je lijepa promjena, jer nakon neprežaljenog Haustora, rijetko je uživo zvučao baš ozbiljno dobro. Smisao ovog okupljanja bilo je live izvođenje njegova najpoznatijeg solo albuma koje je upriličeno pod nazivom "ApoCalypso Now", a koliko je odabir velikog benda bio dobar potez toliko je odabir velikog polja za svirku bio potpuni promašaj. Baš kao što se lako moglo predvidjeti golemo je polje nemilosrdno pojelo i Rundeka i bend i njegov glazbeni izričaj, pa se nakon nekog vremena, ionako poluzainteresirana publika okrenula čavrljanju i blejanju naokolo, a tek je naslovna pjesma na samom kraju izazvala neku malo ozbiljniju reakciju. Rundek je ipak zaslužio bolje.

Posebna su priča Afrikanci i latino izvođači koji redovito nastupaju na OTP World stageu u uvijek istom ranijem terminu pred uvijek jednako malobrojnom publikom. Jebiga, dirljiv je trud i pokušaj da se lokalnoj publici približi i neka manje isfurana i egzotičnija glazba, ali nažalost, nakon 12 godina muke i u najboljem slučaju, tek ako dođe kakav Bombino, polje ispred OTP World stagea bude eventualno polupuno, pa se može reći da se to baš i nije primilo. Portugalsko afrički Throes + The Shine prvoga su dana tamo imali tulum za dvjestotinjak ljudi, i bili su na trenutke prilično dobri. Ono što bi im se moglo zamjeriti je isforsirano cimanje publike, pa dajte sad ovo, pa dajte malo ono, te ne baš sretno posložena set lista u kojoj su neke uspjelije plesne dizalice pratili padovi u tempu. Nakon nekog vremena sve to postane i pomalo jednolično pa se oni što nisu ozbiljno inficirani takvom glazbom uglavnom okrenu i odu. Slično je bilo i dan kasnije s Kel Assoufom. Sve je to sasvim OK i imalo bi smisla, ali kada bi bilo recimo u Močvari. Ovako, nema šanse.

MLITAVCI, UDAVI I INI BEZVEZNJACI

Rundekov je nastup prvoga dana bio umjereno dosadan, ali ozbiljna je tlaka tek slijedila s precijenjenim Michaelom Kiwanukom koji je, doduše, dobar na studijskim snimkama, ali se uživo pokazao kao posve neuzbudljiv i iznenađujuće mlitav. Nije mu definitivno na ruku išao pretih zvuk, ali ukupni dojam ovdje ne bi popravila nikakva buka. I Kiwanuka je bio sasvim očekivano tragično neprikladan odabir za polje pored jezera. Jednom kada ga netko dovede u Lisinski ili neki takav prikladan prostor Kiwanuka će vjerojatno pokazati više. Ovako, to je bilo baš veliko razočaranje, možda čak i najveće na festivalu. Daleko je to još od novog Otisa Reddinga.

Alt-J, bend koji je pojam precijenjen digao na neku novu razinu, sasvim se izgubio na velikom stageu i očekivano odradio dosadnjikavi, pravocrtni i rijetko beskrvni nastup koji je bio vrlo učinkoviti ubojica svake radosti i dobrog raspoloženja. Mali popust zaslužuju za njima i njihovoj glazbi također posve neprikladno polje, ali sve u svemu bilo je to sasvim šuplje i vrijedno trenutnog zaborava.

Premda su Alt-J dali sve od sebe po tom pitanju, drugog je dana titula joy and excitment killera bez konkurencije pripala američkom Prljavom kazalištu zvanom Kings of Leon. Neki bezveznjaci sličnog ranga poput Billyja Idola znaju biti čak i onako trešerski zabavni, ali Kings of Leon ni to ne uspijevaju. Oni su naprosto dirljivo smrtno ozbiljni u svojem glazbenom metiljanju, koje je omiljen odabir za šuplje korporativne menadžere i sličnu, od svakog dobrog glazbenog ukusa cijepljenu ekipu. Kings of Leon to što imaju odsviraju bez greške, zvuk im je bio savršen i glasan, ali za razliku od Kasabian koji su bezveznjaci, ali mogu proći kao guilty pleasure, ova maltretirana djeca zatucanog svećenika i njihov bratić, ne mogu ni toliko dobaciti. Vrag me odnio ako čak i Kraftwerk nisu na pozornici životniji i zabavniji.

Posljednjeg dana festivala mrtva se trka za mjesto najvećih bezveznjaka vodila između Flogging Molly, predstavnika irske dijaspore i korisnika svih zamislivih klišeja koji postoje u keltskom punku, te Kasabiana, engleskih pozera koji su pokrali čitavu gomilu britanskih bendova, ne uspijevši, međutim, biti bolji od baš nijednog. Flogging Molly su nastupili prvi i stekli nenadoknadivu prednost, jer to što oni sviraju toliko je zapravo otrcano i bezbroj puta prežvakano da se stječe dojam da sviraju jednu jedinu pjesmu koju rastežu i mijese deset sati. Ukratko, izlizani i potrošeni Belfast Food 2.0.

Kasabian ne volim i ne cijenim previše, sve što su maznuli od boljih i talentiranijih od sebe draže mi je u originalima, ali ne može im se poreći prilično atraktivan i energičan nastup, idealan za klince koji niti imaju pojma o glazbi, niti im se da istraživati ishodište omiljenog im benda na kojega mogu skakati i sumanuto vrištati na "Fire". Samim time sasvim mi je razumljiv njihov odabir za headlinere koji će zabavljati najvažniju festivalsku publiku, a to nisu lokalni, nego britanski klinci. Opet, ne mogu ne primjetiti da su Kasabian nakon Slavesa uz sav trud izgledali tek kao ambiciozniji dječji vrtić.

I to je, barem što se glazbe tiče bilo to. Nije bilo spektakularnih i epskih debilana kao s onim idiotskim filmom pošle godine, ali nije bilo ni nekog značajnog napretka. Manje razvikani su kao i obično spašavali stvar, a zastrašujuće rupe u lineupu i manjak kvalitete ne mogu nadomjestiti ni kazališne predstave, ni falusoidni Teslin toranj ni sto Šuma Striborovih. Da imaš dobar i ujednačen program ne bi ni morao izmišljati te pizdarije.

OČAJNA HRANA, SKUPO PIVO I ZAVRŠNO HEJTANJE

Ako i program nije bio gori nego prošle godine ponuda hrane je bila najgora ikada i zapravo je potrebna velika doza naklonosti da bi se to što se nudilo uopće nazvalo hranom. Pazite, statistički je gotovo nemoguće da baš sve u ponudi bude loše, ali, hvala na pitanju i čestitke svima zaslužnima, sve je bilo upravo jezivo i praktički nejestivo. Isto tako, prodavati jedno od najlošijih konfekcijskih i vodenastih europskih piva za 20 kuna, čista je pljačka i ravno zločinu. I odjebite odmah s onom pričom koliko to naplaćuju na Glastonburyju ili tako negdje jer zašto vam onda ne bi naplaćivali komunalnu naknadu ili bilo što drugo po britanskim cijenama.

U priči oko INmusica ima kojekakvih ludosti, ali ono što je najstrašnije, a moglo se čuti u razgovorima u čestim i dugim pauzama između rijetkih zanimljivih nastupa, jest da je INmusic takav kakav jest, dakle, sve manje uzbudljiv festival, a sve više tek povod za okupljanje ljudi koji se dugo nisu vidjeli i britanskih klinaca u lovu na uzbuđenja koja i nemaju puno veze s glazbom, ipak jako dobra stvar te da je baš super da ga imamo i takvog nikakvog. Tu onda ide i ona besmislena i iritantna mantra da bez njegova vlasnika Zorana Marića Zagreb nikada ne bi vidio dobre bendove, pa mu treba biti vječno zahvalan.

Dražestan mi je taj udvornički „dobro je dok ne tuku“ i "samo da je korica kruha" mentalitet, ali zaboga, to je jednako smisleno kao reći da bez direktora HEP-a ne bi imali struju ili bez Todorića supermarkete. Ili bez Mamića Dinamo, a Tuđmana državu, da ne zaboravimo i te gluposti.

Uvijek vrijedi ponoviti za one koji manje znaju i slabije shvaćaju: glazbeni festivali nisu nikakvo čudo, nije to jebena utrka formule 1, to je nešto što danas postoji u doslovno svakoj državi uključujući i one koje smo mi u svojoj tradicionalnoj bahatosti i uvjerenju da smo jako važni i pametni, a ne tek bijedna europska vukojebina i provincija, vječno skloni podcjenjivati. I budu, hvala na pitanju, jednako dobri ili češće i bolji od ovog našeg.

Stvari su tu prilično jednostavne: imaš gomilu bendova i glazbenika koji su svake godine koncertno aktivni. Ono gdje se vidi jesi li bezveznjak ili ozbiljan igrač jest koliko si u stanju dobro birati iz sebi dostupne ladice. Naravno da će ti se kad imaš budžet poput Marićevog i kada ti kao privatniku uz sponzore uskače i Grad odnosno porezni obveznici, omaknuti i poneko odlično ime, ali sustav ni suvisli kriterij tu ne postoji ni u tragovima, pa je zapravo smiješno da je neusporedivo siromašnije SuperUho u pravilu uzbudljiviji i relevantiji festival. U rijetko bahatom intervjuu kojega je dao svom medijskom pandanu Jutarnjem listu, govoreći o mogućnosti širenja na jadransku obalu Marić je rekao je da tamo ionako ne postoji rock festival pa bi on tu uskočio kao neki spasitelj. Znam da je dovoljno arogantan da namjerno ne spomene SuperUho, ali s obzirom na to koliko malo zna o glazbi kao takvoj, ne bi me začudilo da nikad nije ni čuo za festival koji je od njegovog bolji za klasu. Doduše, možda i ne zna da je Primošten na obali.

OK, INmusic je Marićeva privatna prčija i on ga ima pravo voditi kako želi, što znači onako kako Zdravko Mamić vodi Dinamo sa svim promašenim Machadima i Rijekom kao novim prvakom. Ono što ih razlikuje jest činjenica da Mamić osim što je egomanijak i vulgaran do bola, zna biti i šarmantan, pa čak i duhovit, što Mariću ne uspijeva baš nikada. On je svojim karekterom ipak sličniji Davoru Šukeru. Marić će svakoga tko o njemu nije spreman pisati hvalospjeve i darovati mu oglasni prostor u formi bezbrojnih PR tekstova, staviti na crnu listu i uskratiti mu akreditaciju, što je Mamić, premda voli divljački i primitivno vrijeđati novinare, barem koliko je meni poznato, napravio samo jednom, makar je i to previše. Ono što ih također veže, osim da su neke ljude uvjerili u budalaštinu da bez njih ne bi bilo ni glazbe ni nogometa, jest činjenica da im je brend sve nekvalitetniji i služi samo i jedino za njihovu zaradu. Jebiga, da budem iskren osim što mi se živo jebe za takav proizvod, doista mislim da ako Zoran Marić i Zdravko Mamić jedini znaju i mogu hendlati nogomet i festivale u Zagrebu, uz bolnu činjenicu da očito jedino Bandić može biti biran za gradonačelnika, onda Zagreb doista ni ne zaslužuje ništa bolje. Da zaključim, jedva čekam 13. INmusic.