Večer u kojoj su se krkanski izbacivači po diskotekama golemog predgrađa Pogane Vlake poznatog i kao Zagreb, iživljavali nad slabijima i drugačijima, nudila je i dva koncerta. U Lisinskom je tako nastupao mega popularni, mega utjecajni, mega virtuozni i mega svašta Pat Metheny, dok su u Malom pogonu Tvornice svirali unekoliko manje slavni i isfurani ESC Life i My Buddy Moose.

Kako mi stari dobri Pat nakon pet minuta dosadi i postane gnjavaža, a malo sam i alergičan na glazbene događaje koji se pretvore u pozerske društvene događaje, sa zadovoljstvom i lakoćom sam tu demonstraciju virtuoznosti preskočio i odabrao meni znatno uzbudljiviji zvuk gitara kakav se nudio u Tvornici.

ESC Life i My Buddy Moose sjajni su bendovi sa samog vrha regionalne ponude čija su najveća kvaliteta briljantni nastupi uživo, a inspiraciju crpe iz najboljeg što postoji u tradiciji američke glazbe, od indieja preko punka do americane. Premda su prilično stilski različiti zapravo se na zajedničkim nastupima sjajno nadopunjuju, a ono što im je zajedničko jest savršeni gitarski zvuk i silina te uvjerljivost nastupa.

To što su oba benda izvrsna te uživo brutalno uvjerljiva i moćna u predgrađu Pogane Vlake i nije neka prepuruka, a i nema tu nikakvog hypea za hipstere, pa su, pogodili ste, svoj nastup odradili za tek oko dvije trećine popunjeni Mali pogon.

Doći u Tvornicu u petak bila je, međutim, beskrajno mudra odluka jer ovo je bio definitivno jedan od najboljih koncerata ove sezone u Zagrebu, a oba su benda zacementirala poziciju vrhunskih koncertnih atrakcija kakvih je na ovim prostorima vrlo malo.

ESC Life su furiozno protutnjali kroz svoj repertoar naslonjen na glazbene vrhunce 90-ih s naglaskom na strukturi pjesama veličanstvenih Superchunk i silini Hüsker Dü. Svirački to je posloženo do savršenstva i brutalno dobro uvježbano, a obrada Huskerove „Girl Who Lives on Heavens Hill“ bila je naprosto spektakularno dobra i sumnjam da su je i sami Hüsker Dü ikada ovako furiozno i dobro izveli uživo.

My Buddy Moose, čiji fenomenalni i odavno zgotovljeni album iz nekog bizarnog razloga još uvijek nije objavljen, u Zagrebu su svirali potkraj prošle godine i otprašili vrlo uvjerljiv koncert baziran na izvrsnom novom materijalu. Tako je bilo i sada, s time da sve to s protokom vremena zvuči sve bolje i bolje i opasno se približilo savršenstvu. Nedostatak publike nije se gotovo uopće osjetio jer oni koji su bili, koncert su pretvorili u vrhunski višesatni tulum.

Svaki koncer My Buddy Moosea prilika je za čuti neku od obrada koje oni sviraju jednako dobro ili bolje od originala, a ovoga puta premijerno su otprašili nevjerojatno napucanu verziju Marleyjeve „Redemption Song“ uvježbanu na tonskoj probi.

„Ovako bi to vjerujemo napravio Joe Strummer“, najavio je sasvim točno Luka Benčić ovaj sjajni klasik.

Sam koncert bio je u prevladavajuće žešćem ritmu, svirački je kao i uvijek bilo savršeno, a, razumije se, najkon tako uvjerljivog nastupa bio je i bis.

Nakon svega, pala mi je na pamet jedna stvar. Kada bi Tedeschi osim što ima novaca imao i nešto više ukusa, za svoje bi tulume pokušao angažirati ova dva benda. Svakako bi svirački dobio više od onih olinjalih i umirovljenih veterana koje skupo plaća i povlači po Zagrebu. Jebiga, ovi em imaju svoje sjajne stvari, em covere praše bolje od originala, a i financijski su povoljniji. Sve u svemu, izvrstan koncert.