Skijanje nikada nije bio jeftin užitak, ali posljednjih su godina skijališta Alpa i Dolomita postala toliko sumanuto skupa i krcata skijašima da je sve postalo prilična tlaka i zapravo se svelo na očajničku potragu za mjestima gdje je moguće izbjeći taj kaos i silovanje novčanika.

OK, još uvijek se može pronaći mir i užitak u manjim skijalištima koja nisu dio sumanuto spojenih središta što nude 600 ili milijun kilometara staza koje ionako ne stignete proći, a i sva imaju uska grla gdje vas čeka slom živaca u mravinjaku, ali slobodni teritorij je sve manji, a skijaša sve više.

Razmišljajući o opcijama bez gužvi iskreno nikada nisam mislio da ću skijati u Gruziji, ali kada se zahvaljujući njihovom veleposlaniku u Sloveniji Irakli Koplatzeu pružila prilika otići u ti divnu zemlju u sklopu hrvatsko slovenske press ture i testirati skijališta Mestije na Kavkazu sve je zvučalo privlačno i divno, ali uz gomilu nedoumica i pitanja.

Što uopće znamo o Gruziji? Dobro, opća mjesta znamo: Gruzija se nalazi na spoju Europe i Azije, na Kavkazu. Proteže se od Crnog mora na zapadu do Kaspijskog mora na istoku. Na sjeveru, na svoju žalost, graniči s Rusijom, koja joj je otela dijelove teritorija, na jugu s Turskom i Armenijom, te na jugoistoku s Azerbajdžanom. Glavni grad je Tbilisi, nekad je imao odličan nogometni klub Dinamo.

Guglanje kaže da gruzijski jezik ima svoju jedinstvenu pismenost i pripada južnom kavkaskom jezičnom stablu. Gruzijsko pismo jedno je od najstarijih u Europi. Tri su pisma, međutim, službeno se koristi tzv. Mhedruli. Ne razlikuju velika i mala slova. Pismo je nominirano za uključivanje u popis UNESCO-ve nematerijalne kulturne baštine. Poznati su po vinu, ljudi kažu da se tamo odlično jede i to je to. Skijanje? Vrag će ga znati.

Čovjek bi pomislio da do Gruzije nije jednostavno doći ali to uopće nije tako.

Jeftinih letova Wizzairom ima iz Beča i Budimpešte, jeftinih znači za stotinjak ili nešto više eura, a slijeće se u Kutaisi, drugi po veličini gruzijski grad smješten nekako u sredini države.

Let traje oko tri sata, a treba znati da je Gruzija dva sata ispred Hrvatske. Letovi su obično puni, jer iz Gruzije je, baš kao i iz Hrvatske, jako puno ljudi iselilo u potrazi za boljim životom i odmah ćete ih prepoznati po tome što su se za obilazak domovine baš ozbiljno uredili i na sebe stavili gomilu nakita da se vidi raskoš i demonstrira uspjeh.

Do Beča ili Budimpešte je komotnije, naravno, vlastitim automobilom, ali to podrazumijeva traženje parkinga ili garaže po barem donekle prijateljskoj cijeni, pa opcija B može biti i Flixbus kojim smo po sasvim razumnoj cijeni mi putovali do Beča. Putovanje Flixbusom podrazumijeva iskrcavanje na onoj užasnoj stanici u Beču koja izgleda kao stovarište Balkanaca iz pakla, ali dobro, ne može sve biti idealno.

Flixbusova je bečka postaja, naime, prljavi mračni podvožnjak sa smradom urina, bez suvisle čekaonice i klupama na ulici nasuprot zida na kojem stoje više ili manje izblijedjeli plakati izvođača iz bivše Jugoslavije u rasponu od cajki do Bregovićevog lažnog Bijelog Dugmeta kojim godinama vara i pljačka iseljeništvo iz bivše Jugoslavije, a ekipa koja tamo cirkulira je blago rečeno živopisna.

Nakon ugodnog leta i slijetanja grad Kuitasi nismo vidjeli, ali zračna luka je nova i vrlo funkcionalna, a tamo nas je dočekao vodič s kombijem s pogonom na sva četiri kotača što je i zapravo jedini način za ići prema Kavkazu po cestama koje su blago rečeno u lošem stanju.

Išli smo preko Zugdidija, grada na samoj granici Abhazije, gruzijske pokrajine koju je okupirala Rusija, protjeravši 192 000 građana i priznavši kasnije tu svoju marionetsku tvorevinu kao neovisnu državu, isto onako kao što su napravili s planinskom pokrajinom Južnom Osetijom.

Gruzijci to, naravno, i dalje smatraju svojim teritorijem, ali protiv jačih ruskih okupatora ne mogu ništa. Ipak, vjeruju da će kad-tad uspjeti vratiti svoju okupiranu zemlju.

Mlađi Gruzijci uglavnom znaju engleski, ali oni stariji baš i ne, oni od stranih jezika razumiju i govore ruski, ali tu postoji kvaka na koju su nas upozorili Gruzijci s kojima smo razgovarali, a to je da je ruski iz razumljivog razloga toliko omražen da mnogi Gruzijci kada ga čuju reagiraju ignoriranjem ili čak agresivno pa je bolje ne pokušavati.

Gruzija je zemlja gdje surfanja i pozivi prema EU znači najavu bankrota pa je iznimno važno kupiti lokalnu sim karticu, najbolje odmah u zračnoj luci. Najbolji operater je Magti koji ima najveću pokrivenost u zemlji. Cijena neograničenog interneta za 7 dana je 6,5€, a za 15 dana je 15€. Nešto mrvicu jeftinije će vam biti ako lokalnu sim karticu kupujete u gradu.

Vožnja kroz gruzijsku provinciju između Kuitasija i Zugdidija izgleda kao put kroz post sovjetsku apokalipsu. Sela su zapuštena i depresivna, uz cestu, ali i po njoj slobodno tumaraju krave i psi, a kiša koja je sipila čitavim tim putem pojačala je depresivni dojam. Mnoge su velike zgrade nekada tvornice ili poljoprivredni kombinati napuštene i prepuštene propadanju i sve to skupa izgleda kao zapadna Slavonija prije 30 godina pa još puno gore.

Dojam se, međutim, mijenja dolaskom u gradove pa je tako Zugdidi sasvim lijep i uređen grad nalik bilo kojem istočno europskom, a restoran Diaroni s kojim smo započeli upoznavanje s lokalnim delicijama izgleda kao bilo koji u najrazvijenijim državama, s time da smo u njemu spektakularno dobro jeli.

U Zugdidiju smo spoznali da u Gruziji psi masovno žive na ulicama, ali svi imaju oznake da su sterilizirani, izgledaju uhranjeno, pitomi su i mazni.

Trosatni put iz Zugdidija do Mestie prošli smo po mraku, ali osjetili smo na bubrezima koliko je cesta loša i shvatili zašto se tuda može samo s pogonom na sva četiri kotača.

Mestia je selo od preko 2000 stanovnika i izgleda kao neko mjesto iz Gospodara prstenova. Smještena je u planinskoj dolini pokrajine Svaneti i s dvije strane okružena golemim kavkaskim planinskim lancima čiji vrhovi idu od 3000 do 5000 metara. Kuće imaju tradicionalne tornjeve koji su služili za obranu od napadača, ali i lavina i često su okružene visokim zidovima.

Impresivne planine Kavkaza još su uvijek raj ponajprije za freeridere, a povijesna i uzbudljiva Mestia, po kojoj slobodno šetaju krave i divni dobroćudni psi, krcata je te ekipe pridošle sa svih strana svijeta, što danju divlja po djevičanskom snijegu u planinama, a noću tulumari po uzbudljivim barovima kakvih više nema u nadrkanim i sterilnim alpskim skijalištima i nemoguće je ne oduševiti se atmosferom i zaljubiti u to divno i uzbudljivo planinsko mjesto.

U Mestiji se spava uglavnom po sobama i apartmanima u privatnim kućama, ali sve je veći broj dobrih hotela, a naš Paliani s četiri zvjezdice, odličnom kuhinjom i pogledom na mjesto u svemu se pokazao jednakim sličnima u Alpskim skijalištima. U mjestu se, naravno, može iznajmiti kompletna skijaška oprema po cijenama koje su tek malo niže od Alpskih skijališta. Mi smo skijali na Elanovim preklopnim skijama koje idu u zrakoplov kao klasična prtljaga, a na strminama su se pokazale odličnima, s tek malom zamjerkom kod držanja staze na ravnim dijelovima.

Lokalno stanovništvo vrlo je ljubazno, a ono što smo iskusili u dvije večere koje su nam organizirali kod lokalnih obitelji da se upoznamo s domaćom kuhinjom u pravom smislu, bile su apsolutno savršenstvo gostoprimstva.

U Gruziji se općenito izvrsno jede, hačapuri, mesne delicije i sirevi su neodoljivi, vina su fenomenalna, a odlična je i chacha, kako zovu svoju moćnu rakiju. Ljudi su gostoljubivi, a mačke po njihovim kućama umiljate, prijatelje pri susretu ljube jednom, a nazdravljaju bezbroj puta uz prigodni govor tamade, najstarijeg za stolom.

Nazdraviti se može svemu: od zdravlja, prijateljstva i blagostanja do pobjede nad Rusijom koja će doći kad-tad i nikada to nazdravljanje nikome ne dosadi, OK, osim možda onom najstarijem za stolom, a to sam, ispostavilo se, uglavnom bio ja.

 

Impresivan je i generacijski jaz i razlike, pa je tako sasvim normalno vidjeti mame i bake u tipičnim nošnjama nalik našima u Slavoniji, Lici ili Zagori i njihove kćeri s dreadlocksima i pirsingom po čitavom licu. Tradicija i ovdje lagano gubi bitku s 21. stoljećem.

Na povratku ponovno smo stali u Zugdidiju, obišli lokalni sajam sireva i vina, prošetali tržnicom pa bili na neopisivo dobroj večeri kod lokalnog umjetnika i kuhara koji nam je u svom domu zajedno sa sestrom koja mu je asistirala pripremio čudesna nacionalna jela i pjevao između sljedova. Bilo je to apsolutno nadrealno iskustvo za završetak boravka u toj fascinantnoj zemlji.

 GDJE SKIJATI?

Gruzija, pa tako i Mestia, ponajprije je skijaški raj za freeridere koji uživaju na nepreglednim prostranstvima Kavkaza i divljim stazama do kojih dolaze uz pomoć vodiča i na razne načine uključujući helikoptere. Ipak, skijati se može i na uređenim skijalištima.

Iz Mestie je moguće ići skijati na dva takva. Dalji, poznatiji i veći Tetnuldi udaljen je 19 kilometara, ima skromnih ali lijepih i dobro uređenih 14 kilometara staza, od kojih je 5,3 kilometara plavih, 6,4 kilometara crvenih i dva kilometra crnih staza, a na njih vodi pet modernih i brzih žičara. Neuređenih je staza za free ridere, naravno, znatno više.

Dnevna karta je 17 eura, dakle otprilike duplo jeftinija od najjeftinijih alpskih skijališta, a skija se od 2265 metara do 3152 metra nadmorske visine.

 

Pogled na vrhove Kavkaza koji idu do 5000 metara spektakularan je i oduzima dah u punom smislu te fraze. Kavkaz je doista impresivan masiv i djeluje moćnije od Alpa i Dolomita.

U podnožju skijališta nalaze se dva restorana s vrlo dobrom ponudom, već sam napisao da gruzijsko meso i povrće ima onaj divni davni i već zaboravljeni intenzivni okus, a ražnjići koje sam tamo pojeo ukusniji su od svega sličnog što se može pojesti u Hrvatskoj.Cijene su i tamo na skijalištu dosta niže nego bilo gdje u našem dijelu Europe.

Drugo, manje, ali bliže skijalište Mestiji je Hatsvali, udaljen tek nekih kilometar, doduše dosta loše ceste od središta mjesta.

Premda je sa svojih skromnih sedam kilometara staza od kojih je tri kilometra crnih, 2,6 kilometra crvenih i 1,4 km plavih, manji od Tetnuldija, meni je Hatsvali osobno draži od Tetnuldija. Naime, ta praktički jedna staza koja se prostire na visinskoj razlici od 480 metara, odnosno između 1868 m - 2348 m, zapravo je odlična i vrlo raznolika, s opcijama skijanja po crvenom ili crnom dijelu s time da crni dio nije brutalno težak i zapravo je prije „tamno crveni“ nego crni. Od podnožja do vrha vozi brza i moderna gondola.

OK, možda pogled s vrha nije toliko spektakularan kao u Tetnuldiju, ali i dalje je impresivan, a restorani u podnožju žičare i na vrhu bolji su od onih u Tetnuldiju.

Osim odlične hrane i vina, izvrstan im je i izbor glazbe pa tako u podnožju svira izvrsni house, a na vrhu u restoranu s fenomenalnom terasom s istim takvim pogledom, play lista uključuje Mazzy Star, Nirvanu i dosta indie klasika, a to je bolje nego u, pa recimo, 90 ili više posto takvih mjesta u alpskim ili skijalištima u Dolomitima gdje je mučenje polka techno seljoberskim poskočicama i dalje najčešće s time da mjestima poput Obertauerna to doista graniči sa zločinom prema ušima.

 

ŠTO I GDJE JESTI I PITI

Gruzija je zemlja spektakularno dobre gastronomije s namirnicama koje još uvijek imaju savršen okus kakav se u „razvijenoj“ Europi sve teže nalazi ili ga više uopće nema, a vina su im, poznato je, među najboljima u svijetu, uostalom proizvode ih od pamtivijeka, pa je samo to dovoljan razlog za posjet i obilazak te divne zemlje.

Najstariji dokazi o bavljenju vinogradarstvom i vinarstvom na području Zakavkazja datiraju iz razdoblja mlađeg kamenog doba, uglavnom pronađenih u amforama i glinenim posudama u kojima se držalo vino, a danas je saperavi svjetski poznata sorta grožđa od kojeg se pravi izvrsno crno vino. Općenito, sva su im vina dobra i čak i ona jeftinija su vrlo pitka.

Gruzija nije samo zemlja vina, jednako se pije i moćna rakija koju prave od tropa i zovu chacha, imaju i vrlo dobar brandy, a i pivo im je sasvim u redu.

Već prvog dana, na putu od Kuitasija prema Mestiji stali smo na ručak u Zugdidiju gradu od 50-ak tisuća stanovnika, udaljenom 30 kilometara od mora i smještenom na samoj granici Abhazije od Rusije okupirane gruzijske pokrajine i u odličnom restoranu Diaroni dobili predodžbu o tome koliko ćemo uživati u gruzijskoj kuhinji.

U Gruziji se jede u meze stilu, mnoštvo je predjela na tanjurićima uz obavezni hačapuri, vrstu pogače nalik pizzi prekrivene zapečenim sirom, ali i jajem, ili preklopljene i punjene mesom ili povrćem koje je općenito vrlo zastupljeno u jelima.

Meso je ipak najzastupljenije, peče se i poslužuje kao ražnjić, pirja, koristi u gulašima, a okus mu je u svakoj kombinaciji fenomenalan.

Što se tiče začina najzastupljeniji je korijander kojeg Gruzijci obilato posipaju po svemu pa tko ne voli njegov okus treba upozoriti kod narudžbe da stanu na loptu.

U Mestiji se dobro jede na nekoliko mjesta, a za apsolutnu je preporuku Caffe Laila, mjesto živahne prijateljske atmosfere, uvijek ispunjeno gostima iz čitavog svijeta, sa zidovima i stolovima prekrivenim porukama i potpisima gostiju, te izrazima podrške Ukrajini uz sveprisutne ukrajinske zastave. Gruzijci, nažalost, dobro znaju kako izgleda Ruska okupacija.

 

ZABAVA, ŠOPING I OSTALO

Premda je skijanje po kavkaskim bespućima prilično iscrpljujuće, Mestia je navečer krcata mladim gostima, tulumi po barovima su posvuda, a atmosfera je usporediva s onom u skijalištima s najboljim noćnim životom.

Neka mjesta imaju živu svirku, neka DJ-je, negdje praši složena play lista, ali baš nigdje u gruzijskim kafićima i restoranima nisam čuo lošu glazbu i po tome su daleko ispred nas, baš kao i po činjenici da im je u kafićima zabranjeno pušenje čega se svi pridržavaju za razliku od primitivnih i priglupih balkanskih plemena kojima je pušenje u zatvorenom prostoru pojam slobode i smisao postojanja.

Što se tiče šopinga, ludost je ne vratiti se iz Gruzije s ponekom bocom vina, konjaka, rakije ili kolutom sira, a premda je teško pogriješiti s odabirom, mudro se posavjetovati s lokalcima i izbjeći one turističke etikete kakve su neizbježne u čitavom svijetu.

Sve u svemu, svatko bi trebao kad-tad posjetiti Gruziju.