Zagrebački student i novinar, Marko, tri je mjeseca u Americi radio, pa se mjesec dana ludo provodio, a sve je to usput i zabilježio. Ovo je drugi dio njegove priče o Americi

Montana = divljina. Već na prvi pogled vidio sam da je to sasvim nešto drugačije od onoga što sam dosad doživio. Država veća sedam puta od Hrvatske broji samo milijun ljudi. No, zato cestom hodaju jeleni, a odete li malo više u planinu, vidjet ćete i medvjede kako ulaze u dvorišta. Tamo se zaista ostvaruje ona fora iz vrtića: 'Iš'o medo u dućan...' Blago klincima!

Sam početak života u Montani nije bio lagan. U roku 43 sata, koliko je trajao put iz Zagreba, život ti se sasvim okrene. Prva velika prepreka bio je smještaj. Prvu noć proveo sam u hotelu, drugi dan je stigao cimer pa smo zajedno krenuli u potragu. No, smještaja i dalje nije bilo, pa smo spavali kod šefice. Drvena kuća u šumi. Do prve asfaltirane ceste – kilometri. Kao iz Ivice i Marice, iako šefica nije baš bila vještica. Idila. Počinješ odmah osjećati da stresa tamo nema ni približno kao u Hrvatskoj. Otprilike 8 700 kilometara dalje – čisto dovoljno da pobjegneš u pravu pozitivu.

Drugo jutro zakoračili smo u prvi radni dan. Posao - Family Fun Zone. Cimer je radio u kuhinji, a ja sam puštao klince na autiće, lazer tag, prodavao ulaznice. Klinci k'o klinci nisu problem. Puno je teže s roditeljima koji misle da njihov klinac mora biti najbolji. Pa čak i u igraonici. Zapravo, više bi se trebalo raditi sa starcima, posebno na psihološkoj bazi, nego s djecom. No, bio je to tek početak.

Malo po malo, uspjeli smo pronaći i smještaj. Podrum. U vrlo lošem stanju. Boja zidova u sobi bila je stvarno fascinantna. Kao da su bili na nekom ludom tripu dok su stavljali takvu boju. Tek bi u tom slučaju bio razumljiv taj sumrak uma. No naravno, već sam se puno puta uvjerio da može gore. I dalje tvrdim , uvijek može!

Sljedeća prepreka zvala se auto. Život bez njega tamo je nezamisliv. Javni prijevoz? Nema ga. Prije nekoliko godina nisu postojala ni ograničenja na cestama, tu i tamo koji znak. S jedne strane čini se kao povratak u prošlost, no zapravo - sjajna sadašnjost. I uspjeli smo ga nabaviti. Stara Honda, kupljena za 50 dolara, pa popravljena. Na ručno mijenjanje brzina, što je nama kao 'dobro jutro', a Amerikancima ipak strana pojava. Malo polupan sa svake strane, zgreban, s jednim i pol retrovizorom. Mjerač brzine – nije radio. Kazaljka za benzin – pokazivala je da je uvijek pun. No, ako zanemarimo glupe sitnice, bio je super. Jer, broj jedan – vozio je. Broj dva – imao je radio, pa je dobra muzika uvijek mogla svirati. Nama je to bilo dosta.

U toj državi ništa se ne zaključava. Automobili i kuće – širom su otvorene. Pljački nema, dijelom zato jer su ljudi doista pošteni, ali i jer se zna – ako netko nepozvan uđe na tvoj posjed, možeš slobodno pucati. Svaka kuća ima zalihu s puškama i pištoljima, pa je tako imala i naša. Normalno je naoružan ići i u shopping. Zamislite da kao običan čovjek s pištoljem slobodno i bez da se itko čudi šećete po 'Todorićevom carstvu'?

U podrumu nismo živjeli sami. Imali smo i trećeg cimera. Zove se Andy. U prošlosti je imao problema s drogom, no uspio je to ostaviti iza sebe. Odmah se vidjelo da je Andy dobar čovjek, jer na onome tko je stvarno dobar – odmah se vidi.  

Cimer i ja morali smo pronaći drugi posao, kako bi mogli zaraditi dovoljno za planirano putovanje. Naš prvi američki prijatelj odmah nam je ponudio da se zaposlimo u restoranu u kojemu radi. Trebali su kuhara i perača suđa. Zvučalo je odlično, no ponovno nije sve bilo na svome mjestu. Ovoga puta je šefica s prvog posla poprimila manire vještice iz Ivice i Marice. Nije dopuštala da prilagodimo radno vrijeme na njenom poslu. Trebalo je uložiti puno truda i jednako toliko čarobnog napitka, popularnije zvanog alkohol, da pristane. Skupa smo se zapili i uspjeli smo. Jedva, ali jesmo.

I tako smo se zaposlili u restoranu u kojem smo radili od četvrtka do nedjelje. Razgovor za posao? Vrlo jednostavno – evo ti prilika i pokaži se. Nema glupih pitanja kao u hrvatskim firmama koje vjerojatno misle da postoji Nobel za 'najretardiraniji intervju' pa pitaju koga bi oživio da dobiješ priliku za to ili koja bi hrana bio. Pokazivanje na djelu jedini je stvarno važan kriterij, ma za koji god posao ideš na razgovor. Bilo perač suđa, profesor ili poslovni čovjek u udobnoj fotelji. Razlike u pristupu na intervjuu ne bi smjelo biti. Jer, ako si ti 'faca' i dođeš u restoran, a ja ti kao perač suđa podvalim zmazani tanjur, pun bakterija i ti se razboliš...Gotov si, stari moj! Dječja logika, ali zapravo prilično ispravna.

Šef u restoranu zove se Dave. Sijedi, istetovirani lik od glave do pete , na prvu se čini strog, ali zapravo savršen primjer za enciklopediju kada potražiš riječ – šef. Kod Davea se uvijek zna tko je gazda, ali je prema svojim zaposlenicima raspoložen izuzetno prijateljski. Naravno, to su pametni ljudi koji to ne iskorištavaju u negativnom smislu, već svoje zadatke redovito obavljaju na visokoj razini. Atmosfera na poslu? Neopisivo dobra! Toliko, da u brzini svjetlosti poželiš raditi u takvim uvjetima do kraja života. Uvjetima koji su zapravo normalni i koji bi trebali vladati svugdje, ali su vrlo rijetki.

Upravo nas je ovaj mali restoran po imenu 'Second Street' spojio s nevjerojatno dobrim ljudima. A pred nama su još bila dva i pol mjeseca divljeg provoda...