Tražeći po cd-ima fotke za tekst koji tek treba nastati naišao sam na sve i svašta - na zaboravljene ljude i događaje, na znane i neznane prolaznike kroz moj život, koji su se u njemu zadržali duže ili kraće. Naišao sam, na kraju krajeva, i na nekog bivšeg sebe samoga, tipa koji se nikad više neće uprizoriti, odjevenog u cipele koje su se odavno raspale, u majicu koju mi je trbuh u međuvremenu prerastao, u jaknu koja godinama nije izvađena iz ormara.

Te su fotke, k vragu, patetični pokušaj dokumentiranja vlastitog života. Tako to, valjda, mora biti – zaustavljen trenutak prošlosti u kojem se smješkam na dokovima San Francisca, s tim da mi trenutke sjedenja na zahodu ili u žutoj fotelji s daljinskim upravljačem u ruci nije na pamet dokumentirati, a da su mi ove potonje aktivnosti kudikamo prisutnije i važnije u životu.

Valjda svi mi pokušavamo zamisliti situaciju u kojoj će neki neznanac, kad nas više ne bude na ovome svijetu, pregledavati te fotke i s divljenjem klimati glavom, 'vidi frajera, gdje je sve bio, s kim je bio, i što je sve radio…'. Mislim, stvarno tragikomično.

No, da previše ne zalutam, vraćam se osnovnoj temi, a to je San Francisco. Gotovo da bih pod egidom 'jedna fotka govori tisuću riječi' mogao priložiti još desetak fotki, potpisati ih i otići u cool kvartovski kafić 'Jazz' na razgovor s gazdom Ratkom, a sve bi vam ionako bilo barem približno jasno. San Francisco je već dugo opće mjesto pop-kulture, planetarno su poznati svi simboli tog grada - most Golden Gate, zatvor Alcatraz, Summer of love, stari tramvaj, Kineska četvrt, najzavojitija ulica na svijetu Lombard street, Transamerican pyramid, Coit tower, istospolna ljubav…  

Idemo malo ovako. Tko to nije gledao Prljavog Harryja ('Do you feel lucky, punk?') Dona Siegela, Igru Davida Finchera, Ptice Alfreda Hitchcocka, Malteškog sokola Johna Houstona, Basic Instinct Paula Verhoevena? Tko? A sve su to klasici koji se događaju u San Franciscu, kao i deseci romantičnih komedija kojima je taj grad kulisa za priču on-je-voli-ona-njega-na-početku-ne-ali-ga-ipak-zavoli-pa-se-uzmu.

Tko to nije slušao Frank Zappu, Van Morrisona, John Lee Hookera, Grateful Dead, Erica Burdona, Santanu, Briana Wilsona, Red Hot Chili Pepperse, a svi su oni pisali pjesme o San Franciscu? Tko? Dakle, umjesto da petljam o nečemu što su bolje obradili relevantniji tipovi od mene, možda bi bilo primjerenije uzeti pristup: jedan dan u San Franciscu za turista iz Hrvatske.

Osnovna je pretpostavka da se taj turist ipak malkice pripremio, pa zna što nužno treba vidjeti, ujedno znajući i da je San Francisco smješten na poluotoku koji zatvara ulaz u veliki zaljev, i kao takvog ga se može bez većih problema prehodati. Barem ono što bismo u našoj terminologiji nazvali 'širim centrom'. Dizanje je, jasno, u cik zore jer pere vremenska razlika, i prva je postaja pakistanski dućan preko puta hotela, gdje se treba dobro natočiti kavom.

Po ulicama se u rano jutro vrzmaju samo beskućnici, kojih ima nevjerojatno puno, ali su potpuno bezopasni i u pravilu prijateljski nastrojeni. Oni stalno zveckaju novčićima u papirnatim čašama, ali time nisu agresivni – samo su dosadni. No, ipak su manje dosadni od naših prosjaka, zbog kojih (između ostalog) sjedenje na Cvjetnom placu i u Bogovićevoj postaje sve veća i veća muka.

Kako je Union Square srce grada, s koncentriranim hotelima i mjestima za shopping, vjerojatno je hipotetički hotel u okolici Union Squarea i poslije kave treba krenuti uzbrdo, dok još čovjek ima energije. Praktički se odmah ulazi u rezidencijalne kvartove sa zgodnim kućama građenim u viktorijanskom stilu, a kako idete uzbrdo - usput imate sve bolji i bolji pogled na moderne zgrade oko Union Squarea, tamo gdje je financijski centar.

Sve je skupa eklektični miks različitih stilova, što treba procesuirati uz odmor na klupici u nekom od parkova. Recimo, u Lafayette parku, s pogledom na nenormalno veliku (55 soba) i prekrasnu baroknu kuću spisateljice Danielle Steel, koja je prodala osam stotina milijuna knjiga i zaradila milijarde pišući romantične priče o bogatim ljudima kakvima bi (pretežno) čitateljice željele postati. Doduše, podigla je živu ogromnu živu ogradu prema cesti upravo zbog znatiželjnika, pa je pogled malo ograničen…

Tu već šetač i gledač ogladni, i treba doručkovati. U tom dijelu grada vjerojatno ćete biti iznenađeni, baš kao što sam i ja bio iznenađen, čistoćom i ljubaznošću osoblja, i neko će vas vrijeme držati 'tu nešto ne štima' osjećaj. Sve dok ne shvatite da je vaša partnerica jedina osoba suprotnog spola u lokalu. I tu se kockice počinju slagati, prisjetit ćete se da je San Francisco praktički svjetska prijestolnica homoseksualizma.

Nakon toga ćete obratiti malo više pozornosti, i shvatit ćete da je najnormalnija scena držanje odraslih muškaraca, obučenih u vrlo konzervativna poslovna odijela, za ruke, rastanak na uglu uz razmjenu nježnosti, vidimo se ponovo nakon posla. I tamo to ne izgleda nimalo čudno ni drugačije… Inače je Castro dio grada koji je ekskluzivno homoseksualan, ali nisu tamo getoizirani. Pogledajte, uostalom, senzacionalan film Milk… Tko ne pusti suzu na kraju, bez obzira na seksualnu orijentaciju, u grudima ima kamen, a ne srce.

Ne mogu izdržati a da ne citiram jedan dijalog iz tog filma - Harvey Milk je inače bio prva gay osoba birana u javni ured u Kaliforniji. On, Harvey Milk tj. Sean Penn, dakle, razgovara s oponentom:

O: Društvo ne može postojati bez obitelji.

M: Mi nismo protiv toga,

O: Mogu li se dva muškarca razmnožavati?,

M: Ne, ali Bog zna da pokušavamo.

Dobro, pojeli smo doručak, i idemo nizbrdo prema dokovima (Fisherman's warf), jednom od omiljenih odredišta turista. Tu šetaju na tisuće ljudi, pogled na Golden Gate i Alcatraz je najbolji mogući, vade se fotoaparati, na doku 39 izležavaju se morski lavovi, svjesni svoje zaštićenosti uživaju u pozornosti koju privlače i smradu kojeg emitiraju, morska hrana je dobra, standardna, ali ništa ekstra.

Mislim, kad ste već tamo treba pojesti Clam chowder, gustu juhu na bazi školjaka i krumpira serviranu u kruhu - čisto da se proba. Jasno, te tisuće turista strpljivo čekaju u beskrajnim redovima kako bi bukirali neki od izleta - na neki od otoka, preko Golden Gatea u Sausalito, u šumu sekvoja (redwood), najvišeg drveća na planeti…

Ali, kako se nama tradicionalno gadi čekanje u redovima, i bit ćemo isfrustrirani bankama, ambulantama i poštama za vijeke vjekova, preskačemo izlete i jednostavno se minglamo uživajući u šarenilu. Kupovina je obavezna - ako i niste namjeravali kupiti ništa, morat ćete.

Vrijeme u San Franciscu vas uvijek iznenadi. Ako imate majicu kratkih rukava, bit će hladno, vjetrovito i past će kiša (izreka koja se pripisuje Marku Twainu kaže: nikad nisam osjetio tako oštru zimu kakvo je ljeto u San Franciscu). Ako, pak, imate deblju jaknu i pulover, zasjat će sunce i bit će vam vruće. Bez brige, naći ćete nešto prema svom ukusu, San Francisco je dom Levi'sa i Gapa, recimo.

Kako je s vrećicama u rukama nezgodno hodati cijeli dan, a valja se malo i osvježiti, vrijeme je za povratak u hotel, a to se elegantno može odraditi povijesnim tramvajem preko brežuljaka. U tom slučaju valja stati na stanici iznad Lombard street - najzavojitije ulice na svijetu. Nekad nije bila zavojita, bila je ravna, ali se penje (ili spušta) pod tako oštrim kutem da su auti proklizavali i bilo je puno nesreća, pa su je učinili zavojitom.

Alternativa je tramvaj koji ide uz ocean, a dovest će vas blizu Union Squarea. Gdje se može još malo shoppingirati, kad su već one vrećice s dokova u rukama… A može se popiti i kava na samom trgu, tamo se stalno neki vrag događa. Svira se, kliže se na improviziranom klizalištu, protestira se…

Po umivanju i pranju ruku, jebiga, nekako se shvaća da je ozbiljne šetnje za jedan dan bilo dosta. Možda malo kulture… Nedaleko, s druge strane Market street je Muzej moderne umjetnosti, zašto ne malo Fride Kahlo, kad su se već snimali film koji sam gledao(la) o njoj, i Diega Rivere? Ili something completely different?

Ako netko voli glazbu, kao ja, vjerojatno će se zaputiti do kvarta Haight-Ashbury. To je ime kvart dobio zdravoseljački, po križanju dviju ulica. A poseban je po tome što je ishodišna točka hipi kulture. U šezdesetima, da sad ne objašnjavam kako i zašto je došlo do pada cijena nekretnina, u tom se kvartu naselilo društvo koje je njegovalo alternativnu kulturu (u tada vrlo puritanskoj i tradicionalnoj Americi, ne zaboravimo) uz droge i muziku.

S vremenom je Haight-Ashbury postao meka za sve mlade Amerikance kojima se sviđao takav način života, u blizini su živeli i Grateful Dead, Janis Joplin i Jefferson Airplane, a 67' (Summer of love) su i hipiji i 'njihova' glazba prepoznati kao nacionalni fenomen. Kao uvod su The Mamas & the Papas otpjevali San Francisco (be sure to wear flowers in your hair), što je odmah postao hit.

A tog ljeta ljubavi je 100 tisuća ljudi, s cvijećem u kosi i  uglavnom pod uticajem marihuane ili halucinogena, obitavalo u kvartu, bez ikakvih socijalnih i seksualnih inhibicija, na dnevnoj bazi su mediji prenosili što se događa, a tamošnje aktivnosti su postale definirajuća točka šezdesetih.

U lipnju su održana dva glazbena festivala, posljednjem danu onog u Montereyu nazočilo je 60 tisuća ljudi. No, vrlo brzo je scena implodirala, već iste jeseni sve je erodiralo, i danas su ostala samo sjećanja i poneki dućan s memorabilijama.

U jednom od tih dućana imaju majice s likovima iz svijeta glazbe, imaju i velike brojeve, pa smo ih žena i ja kupili desetak. A trebali smo ih kupiti stotinjak… Kako smo se u tom kvartu osjećali dosta neugodno, iako smo tamo bili usred bijela dana, uz prisustvo sumnjivih faca po ulici, brzo smo zbrisali uskačući u prvi taksi, ne čekajući javni prijevoz kojim smo prethodno došli.

Ponovo ostavljanje vrećica u hotelu, i slijedeća destinacija mogla bi biti Kineska četvrt, čija su ulazna vrata odmah do Union Squarea. Jedna je od najvećih u SAD, izlozi su tradicionalno zbrčkani i kičasti, ali privlače poglede vrišteći 'kupiti, kupiti!'. Iako s vodičem u ruci, ili torbici, ili stražnjem džepu, ne treba baš u svemu konzultirati vodič…

Za obrok koji ima povoljan omjer uloženog i dobijenog, valja skrenuti u neku od pokrajnjih uličica i pronaći lokal s poliesterskim stolovima u kojem dominiraju azijske face. Brzo, jeftino i kvalitetno ću u slučaju kineske hrane uvijek pretpostaviti preseravanju u sjeni trometarskog pozlaćenog zmaja.

Za kraj dana, a već je pao mrak, bilo bi dobro otići u neki od klubova u okolini Union Squarea, a ima ih dosta. Ne da sam obišao sve, volio bih ali nije bilo uvjeta, i ne pravim se pretjerano pametan, ali stvarno sam uživao u klubu Biscuits & Blues. Nepretenciozno mjesto s korektnom kuhinjom južnjačkog stila, pred kojim se u pauzi svirki na izlazu nađu svi zajedno s čikom u rukama – i kuhari, i gosti, i izvođači.

Poslije dva Samuela Adamsa (ne piti one pive koje su sve iste!) osjećao sam se kao da sam u Bikersu, deset minuta od kuće u Zagrebu. I to je za jedan dan sasvim dosta. S rukama u džepovima treba još lagano prošetati do hotela… Kako bih vam to ekonomično rekao - da dobijem na lotu, i da se mogu teleportirati kao Spock u Zvjezdanim stazama, bez onog mučenja kad mi na 12-satnom letu tip ispred mene spusti sjedalo u trećoj minuti, odmah bih ponovo proživio taj jedan dan. Bez fotografiranja.