Odmah po dolasku na vlast 1919. socijaldemokrati su unatoč krizi i nezaposlenosti izgradili tisuće općinskih stanova koji su i danas u uporabi

Beč je toliko blizu da se osjećam kao doma. Naprosto sam tu i pokušavam shvatiti stvari koje vidim. Sad me već zanimaju i Linz i Salzburg, tamo nikad nisam bila, Graz i Insbruck, tamo sam bila. Ovo doista izgleda kao država bez nezaposlenih, bez pretjerano velike imigracije. ali ja se ipak šećem samo oko centra Beča. Balkanci se tu osjećaju kao doma, na sve strane čuješ naš jezik. Ali službeno ga ne priznaju: u centru ćeš zato naći jelovnike na ruskom, pored engleskoga koji je sveprisutan.  

Bed je bio što sam tek u nekoliko navrata doista uživala: kao recimo jučer, kad sam skužila taj Ypperplatz i tu muziku...stvarno je bilo sve perfektno, i skroz sam se pustila. a onda se u sumrak vratila doma. žao mi je zbog vremena koje sam provela trčeći od muzeja do muzeja, s natečenim nogama i grčem u želucu, znajući da sam u lošem osjećaju, a bez snage da izađem iz njega. Nije stvar u muzejima: neki drugi dan bi jednako tako obilazila muzeje a sve bi bilo kul, bez žurbe, jer bi između dvije točke vozila bajs i onda dugo čitala u parku. Svakako ti svaki gušt na putovanju ubije presing da nešto moraš. Ne moraš! Tek kad prestane to moranje, počinje uživanje.   

Ono što mene ozbiljno muči je to što dan ima premalo sati. Preumorna sam, a nikako stati. Evo, idem sada bajsom na Tel Aviv Beach, uz dunavski kanal, a onda sam mislila ponovo u Karl Marx Hof, naknadno sam otkrila da imaju i muzej! Radi dva dana u tjednu, a danas mi je zadnji dan da mi vrijedi tjedni pokaz. Devet sati, još nije prevruće, a već izlazim iz kuće!  

Danas sam imala divan dan, ono baš divan. Dolje štednja!!! Dva puta sam bila na kavi! Odmah sam pročitala dva komada novina, jedne njemačke o umjetnosti, druge bečke na engleskome. To mi je falilo, ta kava! Kako da čitam, kako da se koncentriram bez kave, kako da razmišljam, kako drugačije? Stvar je u tome da platiš i da sjedneš. Tada se stvari zaustave i možeš razmišljati.   

Odeš na kavu i odmah je sve drugačije! Uživala sam, nisam se premorila, imam osjećaj da je dan moj, sve je moje. Sad znam, ipak nije trebalo toliko štediti da se izbace baš sve kave. Odredila sam si limit od 20 eura dnevno, ali u to može ući jedna fina kava.   

Shvatila sam da mi je ovdje dan lijep kad hodam što manje, a što više se vozim na bajku. Odmah sam ujutro sjela na bicikl, prvo sam popila kavu u onoj talijanskoj gelateriji "Europa" na keju Franje Josipa, tamo di ljudi inače stoje u redu za sladoled. Jutro je bilo tiho, nedjelja, nigdje nikoga. Plan mi je bio ići na Tel Aviv Beach, bar s druge strane kanala, jer to mi je zapelo za oči još kad sam stigla. Taj Tel Aviv Beach ima dnevni i noćni dio, u dnevnom dijelu je dovučen pijesak te postavljene stolice-ležaljke licem prema Dunavskom kanalu. Noćni dio je normalni bar, s ludim grafitima, čitav je kej izgrafitiran, sve totalno antiaustrougarski. Ali ništa od kave u bečkom Tel Avivu: ekipa je taman postavljala stolove, otjerali su me, da ne rade prije 11.   

Pred Karl Marx Hof stigla sam metroom već u 11, sat vremena prije otvaranja muzeja. Okolo se motalo još turista: nilkad čovjek ne može biti toliko lud da bi bio sasvim osamljen u svojim interesima. Smazala sam kebab i pročavrljala s kebabdžijom o vremenskim prilikama, kaže da će kiša u srijedu. Kao i s engleskim, odlično razumijem one koji loše govore jezik :)))  

To je jedini muzej di nisam koristila pressicu: karta je 3 eura, to se može platiti, a onda sam još toliko morala dati za knjižicu na engleskom da bi mogla shvatiti o čemu se radi. Tek sad sam shvatila da je Beč, tada 2-milijunski grad, dobio socijaldemokratsku vlast 1919. godine, u vrijeme Oktobarske revolucije. To mora da je bilo ludo, neviđeni pritisak crkve i aristokracije, ali razlika je velika: nisu došli na vlast komunisti, nego socijalisti, koji su se izjasnili protiv revolucije. kriza, inflacija, ogromna nezaposlenost - izgubili su carstvo, Austrija je prvi put republika - a oni grade na tisuće općinskih stanova! Zbilja je to bio pothvat.   

Tri sata sam provela u muzeju, pa sam odgledala i sve filmiće. Npr socijaldemokrati su odmah po dolasku na vlast u Beču 1919. uveli pomoć za novorođenu djecu: paket s pelenama i robicom (najvažnije je naravno da su uveli 8-satno radno vrijeme, prije je bilo 16 satno). Muzej se nalazi na mjestu zajedničkog vešeraja: u dijelu te zgrade i dalje je praonica. Drugi dio zgrade čine tuševi i kade, s obzirom da su u stanovima imali samo wc. Svi su stanovi ili 35 kvadrata ili 50, jednosobni ili dvosobni. U sklopu svih zgrada su od početka bili projektirani dječji vrtići.

Jedna je zgrada bila turbo eksperimentalna, sa zajedničkom kuhinjom. Film pokazuje ženu koja se vraća s posla, prvo kupi djecu u vrtiću, a onda dolazi doma, okreće telefon, dolazi muž i rukuje se sa svima (ne ljube se). Kamera pokazuje kuharice s bijelim kapicama u kuhinji, stavljaju na tacnu tri teće, i vade u njih hranu, potom tacnu stavljaju u onaj lift kakav znaju imati restorani. I žena u svom stanu otvori ormarić i izvadi tu hranu!!!!!!!!!  

Voljela bih znati šta je sve bilo s tom zgradom. To ću iduće godine ako budem dolazila. U tom filmiću su zajedničku kuhinju predstavili jednako kao centralno grijanje!   

U 13 je bilo organizirano vodstvo, pa je došlo 10-15 ljudi. Svi se nekako zavjerenički smješkaju, mi ljevičari. Taj glavni u muzeju je jako nadobudan, ali nije znao skoro ništa šta sam ga pitala. A meni se sve pomiješalo: znam da se Marx stalno svađao sa Austrijancima, njemu su sve to bili revizionisti: ali kad je to bilo? Ipak, znao je reći da su sve te zgrade ostale u vlasništvu grada, koji ih onda iznajmljuje. Stanari nemaju pravo na otkup stana, ali im se stanarina umanjuje za iznos koji su uložili u održavanje. Socijalisti su praktično stalno na vlasti u Beču od kraja Prvog svjetskog rata, bez prekida.   

Zato bi im svakako preporučila da odu malo do Bandića da vide kako se to radi. Naprimjer, cvijeće im nije ni blizu tako hoh kao ovo zagrebačko. Čini se da bečki "Zrinjevac" samo posije bilo šta, pa ostavi cvijeće svojoj sudbini. To su čitavi grmovi pred tim dvorcima i marcipan-vilama, ništa od onih finih kičastih cvjetnih aranžmana kakve Zrinjevac održava od HNK do Bundeka. Također, bila sam više nego zgrožena kad sam vidila da oko pola dvoraca grmlje nije podrezano barem pola godine. Kao, čuveni labirint ispred Belvedera, a sve grančice strše iz njega, sramota!  

Bandić bi recimo od njih mogao naučiti da nema razloga za bacanje starih tramvaja, oni mogu voziti jednako dobro kao i novi. Sjećate se drvenih tramvaja? E takav ovdje najnormalnije vozi. I tu su jadni zaostali: za razliku od Zagreba i Nizozemske, nemaju elektronske karte. I nijednom nisam srela kontrolu.  

Izvanredna stvar u Beču su velike plastične kocke, u Museum Quartieru i ne znam di još. U raznim bojama, razbacane u prostoru. Nisu baš kocke, nego neko takvo geometrijsko tijelo da se možeš nasloniti, leći, djeca skaču i trče po tome...idealno za parove i manje obitelji. Uglavnom, kad sam konačno otkrila jednu slobodnu žutu kocku u hladu, prvo sam sjela pa digla noge, pa sam se sjetila da legnem, onda sam shvatila da mogu ležati tako da mi noge budu u povišenom položaju, s obzirom da već danima trčim s natečenim nogama…

Kad sam idući put otvorila oči, već je kompletno dvorište bilo u hladu. Mora da sam odspavala 30-45 minuta. Jučer u kinu, danas pred tisuću ljudi u Museum Qvartieru, u unutrašnjem dvorištu, između Lepolda i Kinder museuma. Sreća što preksutra putujem!!  Sunce je ubitačno. Kad si u hladu, bude ti prohladno, a na suncu misliš da ćeš taj čas poginuti. Umirem na semaforima. Lako mi je kad sam na biciklu, vozim se kilometrima okolo naokolo samo radi hlada. A glede vožnje bajka, konačno sam shvatila pravilo: ako se dovoljno dugo voziš u krivom pravcu, to će u jednom trenutku postati dozvoljeni pravac.