Berlin nema centar grada, odnosno ima ih nekoliko. Istočna predgrađa su kao drugi svijet, tu caruju depresija, sirotinja i plakati nacističkog NPD-a. Blaženi Kreuzberg

Berlin je baš čudan. Izgleda kao da je izgrađen po mjeri Zida, a ne kao normalan grad. Ne sliči ni na šta što sam prije vidjela, osim što ti sve izgleda nekako blisko i tvoje. Stvar je u tome da nakon osam dana hodanja po tom gradu ja i dalje nemam sliku centra. To je grad bez centra, svi kažu. Ma daj! Okej, bio je jednom grad, onda je srušen u bombardiranju 1945. pa onda pregrađen zidom, i podijeljen na dvoje, tako da se svaki dio zasebno razvijao. I onda je opet ujedinjen! Još uvijek ne shvaćam što je bio centar istočnog Berlina: Alexander platz? Ali tamo nema ničeg! Kao u fenomenalnom doku filmu o ekipi iz istočnog Berlina osamdesetih "Ovo nije Kalifornija", Alexanderplatz je odlična ploha za skejtanje. Samo što danas tamo nemaš ni skejtera.  Osim te Unter der Linden, ti ovdje nemaš doista veliku, važnu ulicu sa velikim starim zgradama. Kao u Parizu, ili Barceloni, ili Petrogradu, di je sve ogromno. Berlin je mali, kao Zagreb, samo što je onda netko taj Zagreb umnožio 10-20 puta, razvukao ga kao tijesto za pitu.

Beč, Pariz, Petrograd, oni su ciljano građeni da bi bili glavni gradovi imperija, Berlin kao da je nastao usput. To je poput razlike između Zagreba i Beograda: i Beograd je ciljano građen da izgleda kao metropola, s par monumentalnih zgrada i prometnica. Zagreb, Sarajevo i Ljubljana to nemaju. Za vikend sam si dala laganiji tempo, bez muzeja, da se malo odmorim. Ali da bi se doista odmorila, trebala bi dva dana doslovno preležati, a to ovdje nisam u stanju. Bio je siv, kišni dan, idealan za istočni Berlin! Ajmo negdje di nema turista!

Htjela sam vidjeti ostatke socijalizma. Pankow, to je zvučalo najbolje. Otišla sam na brzu gradsku željeznicu, S-bahn, i odvezla se do Treptowa, do kraja Zone B, odnosno na kraj grada. Točno osjetiš kad prelaziš granicu grada: u vlak su ušla dvojica luzera s pivama u ruci, baš kao iz filmova, tipovi spuštenih ramena, u iznošenim trenerkama i s nekim jadnim frizurama. Berlineri nisu nešto glamurozni, sve je u znaku kebaba za 3 eura, ali ovdje se razina srozava drastično. Vlak je vozio uz šumsko područje pa nisam baš puno vidjela: nizovi socijalističkih zgrada, pa naselja gusto nasađenih drvenih vikendica za koje ti apsolutno nije jasno što rade tamo, sabijene na jednom mjestu, bez pogleda u bilo što osim neba.

U svakom slučaju, drugi svijet: s jezom sam izašla na zadnjoj stanici, kao da su osamdesete a ja sam nepozvana ušla u Bronx. Općenito je sve oko mene izgledalo kao osamdesetih, sve je bilo prljavo kao da smo u socijalizmu. Vani sam izašla jako gladna, bilo je 15 sati a ja još ništa nisam jela. Tako valjda izgleda kad izađeš iz vlaka u Vinkovcima, u nedjelju popodne. Nigdje ničeg, sve pusto. Cvjećara, pekara, sve zatvoreno. Osim nekoliko kioska uz kolodvor.  

Prohodala sam gore i dolje niz Berliner Strasse. Tu sam vidjela 2 prekrasna mjesta, ali sve skupa je bilo tako sivo i žalosno da mi se nije dalo ući. Oba su bila sablasno prazna, nigdje nikoga. Prva je klasična njemačka gostionica, prva koju sam uopće vidila u Berlinu. Sjećam ih se odnekud, kad sam bila mala otac me više puta vodio u Njemačku: on bi vozio dan i noć, ja sam čitala kartu. Klasična njemačka gostionica većinom je sva u drvu, dosta je tamna, s crvenim ili zelenim kariranim stolnjacima, iza šanka je obično sijedi brkati gazda zasukanih rukava. Za meni poslužuju knedle od kruha ili ćufte pa moraš biti na oprezu. Nikad nemaju engleski meni, a i ovaj njemački je napisan goticom tako da si siguran samo ako jasno i glasno naručiš wiener šnicel ili panierte flajš.   

Bila je na uglu, ta gostionica, prozori su se crnili, izgledala je sasvim prazna. Gorili su vanjski fenjeri, dakle radi. Deset metara dalje mala pivnica, ali doista mala, manje od 20 kvadrata, predivno nešto, toplo i drveno. I ona je izgledala kao netaknuta iz sedamdesetih, samo puno zapuštenija, kako priliči pivnici. Oni su nudili curry wurst za 1,30 eura. Tu su mi već jako pofalili turisti: da je bilo ikoga, netko bi već sjedio unutra i meni bi bilo lakše ući!

Nisam se usudila, na kraju sam se vratila do ovih kolodvorskih i naručila sendvič s paniranom piletinom i brdom salate (3 eura) u turskoj kebabdžinici. U zraku osjetiš da to nije Kreuzberg, ovo je Istok: na stupovima su plakati NPD-a, nacističke stranke, na istom mjestu di su po Kreuzbergu i ostatku Berlina većinom plakati Die Linke, stranke radikalne ljevice u koju se utopila i bivša komunistička partija istočne Njemačke.   

U civilizaciju sam se vratila tramvajem, i mislim da nije trebalo više od 2-3 stanice kad su se Vinkovci počeli pretapati u Beč, tamo gdje se bivši istočni Mitte pretvara u najšminkerskiji dio grada. Kafići i bistroi, mali trgovi sa dizajnerskim dućanćićima, slatko. Tu je već bilo prilično turista, ali ništa strašno: većina je već morala napustiti grad. Fora je na primjer bila na S-bahn stanici na Hashestes Marktu, mislim najstarijem kolodvoru u Berlinu: četiri tipa u istoj pozi, iskošeni s aparatima pred facom čekaju ulazak vlaka u stanicu.   

Plan mi je bio u 7 sati otići na projekciju jednog turskog filma sa engleskim titlovima u nekom turskom kulturnom centru u mom kvartu. Gore imaš Vinkovce (ili Zaprešić - otkud znam kako izgleda Zaprešić??), pa si se prošetala najljepšim dijelom Beča, a sad onda odjednom upadneš di? Plac u Dubravi pred zatvaranjem. Natrag na Kottbusser Tor, kvart oko moje U-bahn stanice, ono što sam prvo vidjela kad sam stigla: turski dio grada, turski i gotovo.

Kottbuser Tor je veliki trg ispresijecan cestama i tračnicama, na sve strane su kebabdžinice i turske slastičarnice, one najjeftinije klupe i stolovi iz Bauhausa ispred lokala, tu sjede ljudi i razgovaraju satima, oko njih drveće ukrašeno izblijedjelim zastavicama i žaruljama - vašar. Zgrade su načičkane satelitskim antenama. Tu je improvizirana baraka ovih koji protestiraju zbog visokih najamnina i protiv deložacija, veliki mural koji pokazuje kako tu, ah, multikultura cvate, svi za sve: svi su za borbu protiv rasizma ali i protiv homofobije. Moš mislit!  

Nakon pola sata kruženja shvatila sam da nemam snage, da bi stvarno bilo turbo zanimljivo viditi koja je ekipa došla na film i kakvim pogledima bi me dočekali, ali da ne mogu. Tako da nikad nećemo saznati kako izgleda klub Admiral u Admiralstrasse2-3 u Kottiju, kako zovu Kotbusser Tor.