Zoran Čutura je u društvu imenjaka Predina obilazio osječke i baranjske gastro znamenitosti, promociju knjige Branka Kostelnika te predstavu po njoj, pa sve te dojmove sažeo u tekst

Do prošlog tjedna u Osijeku nisam bio – razmišljao sam i razmišljao, ali se nisam mogao dosjetiti niti jednog odlaska tamo – dobrih dvadeset i pet godina. Godina više ili manje… Nevjerojatno, ali istinito. Pa sam se utoliko i razveselio pozivu u taj slavonski grad, pozivu koji je bio vezan uz kulturu, gdje – recimo – i nemam što tražiti, ali su me ovom prilikom generacijske i svjetonazorske veze, koje su uvjetovale poziv, uputile prema Osijeku. Dakle, predstava 'Osječki long, long play' postavljena je u osječkom HNK još ljetos, ali je sad autor predloška prema kojem je predstava nastala – Branko Kostelnik – predstavio i svoju knjigu. Koja je, kako sam kaže, pet godina čekala da bude uprizorena na taj način. Još jedan osječki long, long play…

Ajmo, dakle, prvo o knjizi i predstavi. Knjiga, zapravo knjižica, je provala nostalgije i emocija autora prema gradu u kojem je odrastao i vremenu u kojem je odrastao. To je zbirka razgovora, pjesama i eseja koja je pokuljala iz utrobe čovjeka koji je sad već debelo u srednjim godinama, a očito je imao silnu potrebu da podijeli svoje emocije – prvenstveno – s gradom i ljudima koji su ga definirali. Učinio je to bez ikakvih pretenzija da uspoređuje 'ona' i 'ova' vremena, koja su bila bolja, a koja lošija; tada je jednostavno sve bilo drugačije. I svi su, kvragu, bili tridesetak godina mlađi, svi ti ljudi koji kroz knjigu i predstavu defiliraju.

I sve je – vrlo bitno – utemeljeno na stvarnim ljudima i događajima. Izromansirano, naravno, ali dovoljno autentično da se može osjetiti duh vremena u – tada – jugoslavenskoj provinciji. Ne upotrebljavam tu riječ u pogrdnom i/ili potcjenjivačkom smislu – sam je autor to na takav način uobličio. Pojednostavljeno – svi oni procesi iz osamdesetih koji su u Zagrebu već bili počeli i završili, u Osijek su stigli s debelim zakašnjenjem, a nisu ni završili na prirodan i logičan način, nego su naprasno prekinuti ratom.

Okosnica cijelog koncepta su muke osječke rock – recimo art rock – grupe Roderick (izromansirano se zovu Esseg prije bombe) koja je godinama čekala na svoju prvu LP ploču, da bi je dočekali kad njeno izdavanje više nije imalo nikakvog smisla jer se sve raspadalo i raspalo taman kad je za njih trebala krenuti uzlazna putanja koja ih je mogla odvesti i do svjetskih pozornica. Sve to itekako pije vodu. No, kako u svakoj, ama baš svakoj, priči o prošlim vremenima postoji neki 'ali', isti taj 'ali' postoji i ovdje.

Knjiga je, naime, jedna priča, a predstava druga. Knjigu, kao i svaku drugu, čitate dozvoljavajući mašti da se razmaše, predstavu dobijate kao gotov proizvod. Po meni je osnovni problem u tome što se predstava nije odlučila prati li kronologiju i faktografiju, dokumentira li protok vremena, ili se bavi nostalgijom i emocijama. Ta neodlučnost rezultirala je s otprilike dvije stotine minuta scenskog uprizorenja i kombiniranjem, recimo, smrti ondašnjeg 'velikog vođe' s najintimnijim trenucima glavnih protagonista, a da jedno nimalo ne utiče na drugo i nema nikakvu dramsku funkciju. Osobno smatram da je taj osobni aspekt trebao prevladati (postoji tu i zgodna 'love story' koja je zanimljiva, a nekako je otišla u drugi plan), čime bi predstava dobila na kompaktnosti i bila bi kraća barem za pola sata, možda i za dobrih sat vremena.

A da nisam jedini koji tako misli pokazalo je i predstavljanje knjige u knjižari 'Nova'; u jednom je trenutku drugi uzvanik, Zoran Predin, kazao da mu je predstava preduga, na što su okupljeni reagirali aplauzom, što nije neobično, ali je aplauzom reagirala i Sandra Lončarić, prvakinja drame HNK u Osijeku, koja je a) čitala ulomke iz knjige na licu mjesta i b) u predstavi igra Višnju s radija, koja je s bendom u love/hate odnosu. Kakve oči ta dama ima, majketimile, to se ne viđa često! Gledatelj ima manji problem, jer u mraku lože može i odrijemati tijekom tih dvije stotine minuta, u što sam se i uvjerio (ne na vlastitom, nego na tuđem primjeru…), pa se ponovo osvježen uključi u radnju, ali kao gledatelj uglavnom ne razmišljaš o glumcu. A i glumac ima isti problem. Samo što nema pravo na drijemanje dok igra.

Efektna ideja, knjiga i predstava u formi vinilne ploče – A strana, pauza, B strana, na svakoj strani nekoliko pjesama, opširnošću i dužinom trajanja predstave se malkice pogubila. Ovako je sve ispalo kao, recimo, trostruki vinil. Ne samo A i B strana, nego i C,D,E i F strana. Na prvu se mogu sjetiti samo dva trostruka vinila – jer sam vlasnik oba još iz tih pradavnih vremena – Azrin koncertni 'Ravno do dna' i također koncertni trija Emerson, Lake & Palmer, 'Welcome Back My Friends to the Show That Never Ends'. Mogu reći da niti jedan od njih nisam nikada preslušao odjednom, i za oba smatram kako su otkliznula u pretencioznost.

Anyway, kažu da je postavljanje 'Long, long playa' u Osijeku razbilo mnoge barijere u nacionalnom kazalištu. Bend songove svira uživo, psuje se, govori se dijalektom, i to šatrovačkim, utoliko je sve dodatno dobilo na autentičnosti. Songovi, nešto domaćih, nešto stranih, bi u budućnosti mogli funkcionirati kao zasebna cjelina, nema spora. A capella obrada klasika Idola 'Retko te viđam sa devojkama' je senzacionalno dobra, i rado bih je ponovo čuo u nekom klubu. Kao i 'Love Will Tear Us Apart' Joy Divisiona, jednu od najdojmljivijih ljubavnih pjesama svih vremena.

Da, songovi su 'ubodeni', ne baš u uvijek u funkciji radnje, ali su su sigurno jedan od aspekata predstave koji zaslužuju dva palca gore. A i ideja o filmu je 'tu negdje', s dozom optimizma čeka se kretanje u taj – još uvijek hipotetički – projekt. Evo, jedan glumac je već tu: nudim se i preporučam za ulogu Zlaje, koji kroz radnju iz košarkaškog talenta postaje klošar i zloguki prorok koji – dok su svi još prepuni mladenačkog entuzijazma - izgovara fatalističke Dylanove riječi 'a hard rain's gonna fall'. No, da, to bi bilo o kulturi, a sad se posvetimo gastronomiji.

Neki nukleus grupe koja je tijekom dva dana obilazila birtije i vinarije po Osijeku i Baranji mogao bi se nazvati 'zizib', dva Zorana, dva Igora i Branko. Ili 'biziz', ili 'zibiz', nebitno. Povremeno je to druženje sličilo na neki zakašnjeli maturalac, s obzirom na količine alkohola i teme razgovora, ali nema veze… Svima nam je zajedničko to što se vlastitih žena bojimo k'o vraga, pa smo iskoristili to što ih nema na licu mjesta i ponašali se onako kako se ne bismo smjeli ponašati da su one tu. Ma šta 'one', bila bi dovoljna jedna od njih da se približi stolu za kojim se vodi razgovor o – naravno – erotici, da digne desnu ruku, da značajno približi kažiprst palcu na udaljenost od tri i pol centimetra, i lagano zatitra ciničnim smješkom u desnom kutu usana, i taj bi se muški alfa razgovor raspao u paramparčad. Ali, nisu bile tamo…

Idem na ono što me najviše mučilo, i još me muči – pojeo sam Bambija. Ili Bambijevu mamu. Ili oboje. U 'Slavonskoj kući', na Tvrđi, ljubazni konobar pita što bismo pojeli, a što ima…
- Ima fiša, ima i perkelta.
Perkelt je, za neupućene, varijanta gulaša, ali je to madžarsko jelo u kojem je posebno važna paprika.
- Dobro, jučer smo jeli fiš, a od čega je perkelt? – pitam ja
- U perkeltu ima srnetine, ima i junetine.

I tu u pet sekundi dobijem viziju… Ako netko mlađi čita ovaj tekst, moram napomenuti da su prije 'Ninja kornjača' i 'Priče o igračkama' postojali i neki drugi crtići, crtići na kojima smo odrastali i ja i moja djeca. Uglavnom su bili Disneyevi, a jedan od inih bio je i 'Bambi'. U tom brutalnom i srceparajućem crtiću – koji ipak sretno završava time što nekadašnji mali Bambi postaje princom šume, kao veliki jelen - Bambijeva mama biva ustrijeljena od zločestog lovca, i kad se crtić gleda u kinu neminovno se događa slijedeće: usamljeni dječji glasić naprednog klinca, budućeg odlikaša, pa profesora, pa penzionera s 2000 kuna prihoda osuđenog na kopanje po kontejnerima - ubrzo nakon nestanka mame s ekrana očajno zavapi 'a gdje je Bambijeva mama???', te mu se, nakon procesuiranja tih riječi, uskoro priključuje kompletan dječji zbor, da bi naposljetku svi klinci neutješno ridali, a roditelji ih pokušavali umiriti.

Elem, u mojoj viziji nakon pitanja 'a gdje je Bambijeva mama???' kompletno kino, i djeca i roditelji, pokazuju na mene bijesno vičući 'pojeo ju je onaj visoki!!!'. Morao sam, dakle, zauzeti drugačiji pristup…
- Okej, sad mi, molim vas, bez treptaja lažite u lice, jer ne mogu pojesti ni Bambija ni njegovu mamu. Zaboravit ćemo nekoliko prethodnih rečenica, i sad ja, kao, pitam od čega je perkelt – kažem ja.
- Perkelt je od, ovaj, divlje svinje, a ima i junetine – kaže mudri i ljubazni konobar.
- Odlično, čini mi se da bi moglo biti dobro – rekoh ja na to.
Ne da je bilo dobro, bilo je odlično!

Prethodnog dana smo imali standardni baranjski objed u 'Baranjskoj kući' u Karancu – čvarci netom istopljeni (ajme, mljac!), pa fiš od šarana i štuke umjereno ljut, da ne ispadne dvopekom (jednom peče kad ulazi, drugi put kad izlazi), pa pohani smuđ. Odavno nisam imao obrok takvog sadržaja… Sve obilato, ne mislim samo na taj objed, nego na oba osječka dana, zaliveno Kalazićevom ili Beljskom graševinom, merlot uz perkelt.

Taj drugi dan, nakon perkelta, a prije predstavljanja knjige, uspjeli smo se zaletiti i do vinarije Josić u Zmajevcu (kako se na madžarskom kaže zmaj? Ne znate? Pa Voros, jer se mjesto zove i Vorosmarth), čiji je najpoznatiji brend kupaža Ciconia Nigra. To je, po naški, crna roda, koja na etiketi taman – čini mi se – slaže gnijezdo. A da bismo tijekom kušanja došli do crne rode koja slaže gnijezdo, do okusa tamnog bobičastog voća i produžene arome dima na nepcu, morali smo proći kroz paletu ostalih proizvoda od kojih dio baš gledam na stolu u kartonskoj kutiji, pa smo malo ogladnili, pa smo još uz rezance s makom, ako ni zbog čega drugog a ono zbog Balaševićeve pjesme 'Al' se nekad dobro jelo', zaokružili priču muškatom, pa kako poslije muškata nema natrag, morali smo uzeti još malo muškata.

Povijest je pokazala kako je muškat poguban za moj zdrav razum, jer – već u laganom cajtnotu – u autu kreće zajebancija 'kad bi bilo još malo košarke', 'oš košarku? ajmo košarku' i riječ po riječ, kilometar po kilometar, supijana replika na supijanu repliku, na putu do predstavljanja knjige, na vanjskom terenu, dočekaše nas gospon profesor i sin gospona profesora u sportskoj opremi, spremni za ogled. Ogled je vrlo brzo završio mojom ozljedom, nije ni mogao drugačije završiti, pa sad šepam, i šepat ću još dva tjedna. Pipanje na licu mjesta, 'nema rupe u tkivu, nije pukao mišić, nešto sam istegnuo, ne spremam se za Olimpijske igre', postavljanje autodijagnoze, i idemo dalje.

Eto, imat ću kombinaciju ugodnih i neugodnih sjećanja na Osijek, za ona neugodna sam sam si kriv. I jedva čekam slijedeći poziv, kad film krene u realizaciju. Prekratak mi je, nekako, bio onaj posjet Josiću, valjalo bi to – slijedeći put temeljitije – ponoviti. A možda i usporediti te proizvode s proizvodima konkurencije.