Mirna je četiri mjeseca živjela u Sydneyu i najradije ga je istraživala vozeći bicikl. Ovo su njezine impresije o najprivlačnijim mjestima grada i okolice

Život je ponekad stvarno čudan. Nemaš novca, stalnog posla, tek nešto malo ušteđevine i nestalno mjesto boravka. I opet, uza sve to iz rodnog Zagreba dospiješ u Australiju, čudnim spletom okolnosti koje više liče na neki roman nego stvarni život. U Sydneyju sam provela četiri mjeseca i puno sam vremena provodila sama u lutanjima na biciklu. Neki dani su mi se urezali u sjećanje divljim bojama; od tirkiznog plavetnila oceana preko žute boje pijeska do krvavo crvenih zalazaka sunca iznad tamnozelene rijeke.

Prva stvar koju sam zgrabila u Sydneyju bila je bicikl. Odbačen od bivšeg stanara u dvorištu kuće koja je za neko vrijeme postala moj dom. Dvorištem je patrolirao Ian, taj nemirni pas koji nas je spasio od ogromnog štakora zaradivši pritom ogrebenu njušku. Pas koji kad mu dopizdi sam sebe prošeće kvartom. Naporan je za šetnju jer je neke trkaće rase i ludo povlači uzicu, ali zato može biti koristan kad želite brže hodati pa njegovu uzicu privežete sebi oko struka. Nisam ga morala šetati, ali tu i tamo bi se smilovala. Gazda mu je glazbenik i poprilično je nemaran.

Skoro svaki dan s Ianom sam prolazila isti ritual. Biciklom bi krenula iz dvorišta, ne bi došla ni do prvog križanja, a već bi se morala vratiti nazad jer bi Ian trčao uz mene. Jedan dan je došao s vrećicom McDonald`sa u zubima. Bilo je smiješno, izgledalo je kao da se vratio iz kupovine i da stvar bude bolja u vrećici je bio skoro cijeli hamburger! Svi su kontejneri na našoj strani ulice bili izvrnuti... Zašto k'vragu toliko pišem o Ianu? Nisam namjeravala, ali drag mi je taj pas. Valjda smo oboje lutalice.

Svakih nekoliko godina preselim na par mjeseci u neku drugu zemlju. Takav je splet okolnosti, i dobro dođe za izliječiti klaustrofobiju koja nastane od boravka u malom gradu. Volim ja male gradove, praktičniji su za život, ali dojade!

Primjećujem detalje i uspoređujem razlike. Npr. U Sydneyju gotovo i nema stambenih nebodera i začudo, to mi je falilo. Odrasla sam u jednom, pa odatle valjda ta moja ljubav prema njima, pogotovo radi pogleda. Ovdje ih ima uglavnom samo u centru, u poslovnoj četvrti, i u njima su uredi. Stoga je silueta grada, čim se čovjek makne iz centra, za moj pojam malo jednolična. Sydney se previše raširio predgrađima koja si, pak, prejako sliče.

No, copy paste viktorijanske kućice nisu bez šarma i podsjećaju na prizemne mini dvorce. Pogotovo one koje imaju nešto nalik na tornjić šiljatog krova koji kao da nije narastao u visinu. Žohari, štakori i miševi u tim su prizemnicama česti kao i kućni ljubimci. Šećući predgrađem čini ti se da jedino možeš birati hoćeš li živjeti u prizemnici ili jednokatnici s balkonima na prednjoj fasadi. Arhitektonski su sve praktički iste pa se vlasnici zato iživljavaju ludim bojama ograde i fasade u nastojanju da se istaknu ili naprosto pokažu karakter.

Za neke je na prvi pogled jasno da tamo žive dileri, druga ima obilježja velike grčke obitelji, dok treća pak duginim bojama signalizira da je riječ o gay zajednici.

Sva ta predgrađa produljuju put biciklom do odredišta, a uglavnom ne nude ništa previše zanimljivo… Tako sam mislila dok nisam otkrila dugačku biciklističku stazu uz rijeku Cook. To nipošto nije idilična rijeka, to je zmazana močvarna zelena voda. Ali ta dugačka staza vodi do mora. Put se provlači ispod podvožnjaka, vijugav je i zanimljiv. Prošla sam jednom pored razbijenog žutog kontejnera za odlaganje stare odjeće koja, kako čujem od svojih prijatelja Australaca, najčešće završi izrezana na trake kao unosni biznis reciklaže.

Sve je bilo razbacano po travi, kao na Hreliću. Balkan u meni me tjerao da zastanem. Dakle, našla sam takve stvari da je to nevjerojatno. Četiri haljine, jedna od prave svile, nekoliko majica. Ostala je još hrpa toga na tlu. Nedugo prije sam na cesti našla i veliko ogledalo pa ga dovukla doma. Bio je i prekrasan drveni ormar, ali dok smo nagovorili cimera da dođemo s kamionetom već je nestao. Boem u meni uživao je u Australiji i malim darovima ulice. To je i pokazatelj standarda, jer ljudi si mogu priuštiti izbaciti iz kuće sasvim dobre i upotrebljive stvari ako se jednog dana probude s odlukom o preuređenju.

Biciklistička staza vodi do Brighton Le Sandsa i dalje šetnicom uz dugačku plažu. Svako malo čuje se poznati slavenski jezik, ovdje je izgleda meka doseljenika iz bivše Jugoslavije. Bosanci, Srbi, Hrvati, Makedonci. Plaža ispod šetnice nije spektakularna, ali je zanimljiva po tome što s nje možeš pratiti polijetanje aviona s aerodroma preko puta zaljeva Botany.

Kad se samo sjetim leta do Australije... Nikada nisam toliko dugo letjela. Tri dana! I cijelim sam putem u glavi dizajnirala novi interijer prekooceanskih aviona za humaniji doživljaj putovanja, jer čovjek zbilja zamrzi stolicu. A onda tek moj prvi jet - leg; s deset sati razlike u odnosu na domovinu, tjedan mi je dana trebalo da se prestanem ustajati kasno popodne.

Pozitivan je šok, međutim, bila klima. Pobjegla sam vrlo snježnoj i dugoj zimi u Zagrebu, iz čizama uskočila u japanke. Vrijeme je u Australiji savršeno. Vruće je, ali stalno puše neki povjetarac pa je ugodno i imaš puno energije. Zrak miriši. Nigdje zrak ne miriši tako kao u Australiji! Cvijeće, miris hrane iz raznoraznih malih zalogajnica, miris opranog rublja iz dvorišta, ocean. Stalno neki mirisi. Nije težak kao u drugim velikim gradovima, i to me iznenađuje. Za tu su vjerujem zaslužna zelena predgrađa.

Strmom Illawara road spuštala bih se na drugu obalu rijeke Cook i istraživala drugu stranu biciklističke staze koja nudi sve vrste močvarnih krajolika s neobičnim pticama, pelikanima i crnim labudovima. To nije ništa neobično, u svakom parku ovdje uz golubove, galebove i vrapce vladaju papige, ibisi i slično. Ovdje nitko nema potrebu u kući držati krletke s papigama, kao kod nas. Ponekad mi je društvo pravila Njemica odrasla u Australiji. Moje je godište i radi u filmskoj industriji. Ona nosi biciklističku kacigu, a ja samo izbjegavam policajce. Ne mogu se pomiriti s tim australskim zakonom da i odrasli nose kacige na biciklima. Ne mogu se odreći "vjetra u kosi". Balkan u meni…

Neugodno mi je bilo i pozdravljati vozača autobusa pri izlasku, makar to ovdje svi čine i taj mi se njihov običaj sviđa, jer su ovdje vozači simpatični. Ali karta mi je redovito premašivala zonu za koju je kupljena i bilo mi je neugodno. Balkan… Jednom sam dijelila tijesno prednje sjedalo s jednom australskom Hrvaticom i bile smo uživljene u priču. Lijepo je pričati na hrvatskom usred Australije. Onda je autobus naglo zakočio i svi su poletjeli prema naprijed. Vozač se okrenuo prema nama i rekao nam da je skoro prošao kroz crveno jer se ne može koncentrirati. Djelovalo je kao da se jada nama koje smo mu pri ruci na prednjem sjedalu, pa smo ga počele tješiti. Ali onda nam je pojasnio da se ne može koncentrirati od našeg žustrog brbljanja i ljubazno nas zamolio da sjednemo dalje od njega, ako želimo tako puno pričati na našem čudnom jeziku. Nasmijale smo se i posramljeno povukle u stražnji dio autobusa. I zato sam, da ne izazivam nesreće, radije vozila bicikl!

Šalim se naravno, ali uvijek vozim bicikl gdje god mogu! Dva sata bi vozila od Marrickwillea do plaže Coogie po brežuljicima Sydneyja koji su većinom blagi. Iznimka je samo put do plaže Bondi koja mi je bila predaleko. Tada bi utrpala bicikl u vlak podzemne željeznice i zavezala ga za rukohvat blizu vrata (skupa s ostalim biciklima, jer ovdje to svi rade) i išla u miru sjesti na gornji kat s kojeg bolje mogu promatrati prizore kada vlak izbije iz tunela.

Plaže Bondi i Coogie povezane su prekrasnom šetnicom od dva i nešto sata hoda. No, traje i dulje ako ne možeš odoljeti svim tim prekrasnim uvalama koje zovu na kupanje. Osim u one rijetke dane kada su valovi divlji, veliki i opasni pa zatvore plažu za kupače, ali ostave otvorenima bazene s morskom vodom tik do mora koje onda zalijevaju valovi.  

Obje plaže imaju moderne gradske javne roštilje na plin s ravnim pločama kao u pečenjarama na koje samo staviš meso ili što već jedeš. Plina ima do kad i sunca. Točnije do osam sati navečer, kada ga grad gasi. Mi smo prvi put došli s namirnicama u 20:30 pa ostali gladni!

Još jedno mjesto na koje u Sydneyju možete utrpati bicikl su trajekti i katamarani. Moja najdraža destinacija je zaljev Watsons gdje se ide katamaranom koji kreće s Circural Key, kao i većina trajekata. Do tamo voze svi busevi, metro-vlakovi, i to je na obali Central Busyness Districta, samog poslovnog središta grada, skraćeno CBD.

S trajekta prvo stigneš u prekrasan park blizu pristaništa, onda se intuicijom krećeš ulicama dok ne naletiš na prvu plažu npr. Camp Cove. Ekipa na plaži je šarolika, ali u oči posebno upadaju imućne žene koje se kupaju u jednodijelnim badićima s elegantnim izrezima naprijed i prepletom trakica na leđima, nalik na koktel haljine ali bez donjeg dijela. Okićene su naušnicama, skupocjenim lančićima i narukvicama od niski bisera pa do jednostavnih zlatnih, i sa svim tim idu u vodu.

Watsons Bay je inače moderno predgrađe s prekrasnim novim kućama za one malo dubljeg džepa. Pijesak na Camp Cove je žute boje i presijava se na suncu, nevjerojatno je ugodan za hodanje i očarao me. To nije onaj uobičajeni iritantni pijesak koji sam naučila mrziti. Zrno pijeska je žućkasti kristalić veličine jednog do dva milimetra. Kad ti se koža osuši ti ih jednostavno otreseš sa sebe, i ništa ne nosiš sobom kući u cipelama i gaćama! Uz stazu rastu cvjetovi i orhideje. Pogled puca ravno prema plavičastoj silueti nebodera CBD-a. Staza vodi dalje prema prastarom, ali obnovljenom svjetioniku kao s razglednice, a trava je održavana i poziva da se po njoj valjaš.

S drvene osmatračnice uočila sam još jednu plažu koja mi je postala vrlo draga. Lady bay beach izgleda kao s razglednica i pri vrhu je zaljeva. To je najljepša i najliberalnija plaža u ovom djelu i nudistička je, ako tako poželiš. Na njoj nema djece, većinom mladi ljudi i tko želi gol je, tko ne želi nije. Ja sam neodlučna pa sam bila pola - pola.

Zaboravila sam ručnik, ali našla sam jednu veliku anatomski oblikovanu stijenu u sred pijeska i izvalila na njoj kao u nekoj kamenoj ležaljci. Kupala sam se i igrala s kristalima pijeska u plićaku kao malo dijete. Nakon izlaska iz vode htjela sam se isprati od slane vode, ali tamo nema tuša. Ima, međutim, nešto bolje! Mali slapići, tj. mlazovi vode koji se slijevaju iz stijena. Jeli ovo raj na zemlji?

Na ovoj plaži su uglavnom neki alternativci, tip s dredovima koji možda radi i u banci (zamislite to kod nas), istetovirani surferi, djevojka žuto-narančaste kose za koju sam isprva mislila da na glavi ima maramu te boje. Druželjubivi su, ali nenametljivi i odmjereni. Kao i većina Australaca. Uživala sam ležeći na stijeni iznad mora. Pogled na lijevo rajska plaža i crveno-bijeli svjetionik, a na desno u daljini plavičasta silueta grada. Malo dalje hoda neki skejter s daskom ispod ruke. Longboard, skejt ili surf daska. Daske, daske, daske... Potpuna sreća…

Povratak kući vodi pored poznate osmatračnice s koje puca pogled na impresivne stijene koje se uzdižu iz mora nazvane The Gap. Cijelo to područje proglašeno je nacionalnim parkom. Kroz malenu džunglu put od tamo vodi do kuća i do trajekta za povratak. U slučaju kašnjenja na zadnji trajekt alternativa je dva sata u autobusu samo do centra, a meni onda još skoro toliko do doma. No isplati se nekad vratiti i na taj način, jer je večernja šetnja po centru također sjajna stvar.

Veličanstvena zgrada Opere i Sydney Harbour Bridge su tu uz samu obalu centra, skupa s Aboridžinima na Circual Key koji svojim tradicionalnim performansima svaki dan zarađuju od turista, a meni totalno čudno i pomalo tužno izgledaju u neprirodnom okruženju nametnute im civilizacije. Malo dalje je i Darling Harbour s mostom preko kojeg je u vrijeme mog boravka još iznad glava šetača prolazila Monorail nadzemna željeznica. Vožnja tim vlakom je ograničena na mali krug oko centra i uglavnom se njime služe turisti. Grad to nažalost planira razmontirati.

Na ulici u luci postoji klavir s prozirnim poklopcem na kojemu sam odsvirala jedinu stvar koju znam napamet. U blizini je muzej suvremene umjetnosti koji je besplatan i park u kojem voda šiba po umjetnim kaskadama, a djeca se zabavljaju skačući po njima. Neke su fasade zgrada vrlo duhovite pa sam na jednoj ugledala sudačke perike, okrugle naočale i slične stvari zarobljene u staklu fasade zgrade pravnog fakulteta.

Laganom šetnjom brzo se stiže do New Towna, alternativne četvrti koja je nekada nudila studentima jeftin smještaj i blizinu gradu i fakultetima. A sad postaje sve skuplja, potiskujući alternativnu scenu dublje u predgrađe. No alternativa je ovdje nedefiniran pojam. Volontirala sam na maketama u jednoj velikoj i ozbiljnoj firmi za arhitekturu i dizajn i nagledala sam se istetoviranih tajnica, arhitektica i dizajnerica u poslovnim haljinama što podsjećaju na večernje. Vrlo često na nogama uz takve ozbiljne haljine nose japanke.

Na ulici se često vide i ljudi koji hodaju bosi, naravno ne zato što su siromašni već im je tako komotnije. Australac će valjda samo po snijegu obući cipele. I po kiši hodaju u japankama, čak i kad za naše pojmove zahladi. U vrijeme ručka u CBD-u svi izlaze iz ureda, raspoređuju se po travnjacima i rade lunch box piknike s kolegama iz okolnih firmi. Izležavanje na travi u parkovima ovdje je popularna i sasvim uobičajena stvar. Zanimljivi su i tuneli za pješake u kojima je crtanje grafita dopušteno službenim natpisima. U ponekim bi predgrađima nabasala na šarene blokove ulica potpuno iscrtanih grafitima, od fasade zgrada pa sve do asfalta na cesti.

Zaista, na većinu se stvari u Australiji lako naviknuti (kao na wc papir kojeg ovdje ima u izobilju u svim javnim wc-ima) ali ipak ima i nekih zajeba za naše pojmove. Na primjer, ovdje se vozi lijevom stranom ceste i većina vozila su automatik, što vrlo često izaziva mučninu u gradskim autobusima, pogotovo kad upadnu u gužvu u centru i kreću se stani/kreni/zakoči ritmom. Ponekad mi je do centra trebalo dva sata, iako nisam živjela daleko. Ponekad bih izgubila živce pa izašla ranije i radije hodala. Sprijateljila sam se s jednom Hrvaticom koja inače živi u Beču i naslušala se njezinih psovki i usporedbi s bečkim besprijekornim javnim gradskim prijevozom.

I sama sam iznenađena lošom krvnom slikom prometa u Sydneyju. Kao 19-godišnjakinja sam šest mjeseci provela u Londonu. Bilo je nevjerojatno lako zamijeniti plave ZET-ove tramvaje raznobojnim linijama podzemne željeznice koje je bilo jednostavno slijediti kao dječju video-igricu. Ovdje je i metro kompliciraniji, nije puno brži od autobusa, što bi čovjek očekivao, ali je naravno skuplji. Tako da je automobil must have, kao i Google map na mobitelu kojom se služi svaki Australac, čak i za grad u kojem je rođen i u kojem živi.

Australci puno putuju, jako ih privlači Europa i bez problema odrađuju prekooceanske letove, na čemu im se iskreno divim. Nije im problem doći niti na par dana negdje iako će radi toga skoro isti broj dana provesti na putu u zraku. Tako mi je moj australski poznanik pričao o Garden festivalu u Hrvatskoj, na koji ide svake godine, dok ja nisam bili niti jedanput. Puno toga na našoj obali još nisam vidjela, ali eto me u Australiji, stvarno je život ponekad čudan. Pogotovo dok listam facebook slike svog australskog cimera i vidim ga na nekom zanimljivom mjestu, i taman kad ga htjedoh upitati gdje se to nalazi, prepoznam Split!

Htjela sam posjetiti Tarronga zoo, i maziti klokane jer sam jedini doticaj s tom poznatom australskom životinjom za sad imala, grozno je reći, preko roštilja. Klokanovo je meso vrhunsko, jarko je crvene boje i Australci ga obožavaju. No u zološki na kraju ipak nisam ušla jer je karta vrlo skupa pa smo se odlučili za alternativu. Došli smo katamaranom do tamo i umjesto u zoo skrenuli na sporednu stazicu sa strane. Cijela je u hladu i prati obalu. Usput smo naletjeli na tulum koji je na plaži priredila neka dosta starija ekipa koja je s psima doplivala s preuređene koće ukrašene gusarskom zastavom. Australci su totalno opušteni i spremni za tulumarenje bez obzira na godine. Dugačkom stazom nastavili smo do Middle head tvrđave na poluotoku Mosman.

Dakle, ako postoji raj za zečeve onda je to tamo. Ovdje oni slobodno šeću po travnatim brežuljcima. Brzi su i plašljivi pa ih je teško uhvatiti i fotoaparatom. Skakuću oko stare tvrđave koja je na mjestima još uvijek pod pijeskom. Za njezino otkopavanje zaslužna je grupica vremešnih volontera. Stariji gospodin, nekadašnji vojni pilot, odložio je lopatu da nas provede hodnicma tvrđave od sand stone-a. Ja sam luda za takvim stvarima pa sam upijala svaku njegovu riječ. No priča je malo tužna, jer grad već dugo ne pokazuje interes za to mjesto. A on i njegovi prijatelji su prestari za takav težak rad, makar su jako puno toga već otkopali i iskreno im se divim.

Usput nam je pričao o tvrđavi na drugoj strani zaljeva koju su zaposjeli mladi ljudi i u njoj rade ilegalne partije. Mene to podsjeća na Pulu i tamošnji Fort "Punta Christo" u Štinjanu, nekad moje omiljeno otkriće, a sad ne toliko mističnu i dragu otkako se tamo održavaju masovni festivali. No svakako da su time oslobodili tvrđavu od šikare. Zalazak sunca smo dočekali na litici visoko iznad mora s tvrđavom iza leđa. Ispod mojih nogu prolazio je trajekt koji vozi na Manly. Satima bih s te stijene mogla buljiti u daljinu...