Iako mi je pisanje oduvijek ležalo, krećući ponovno iz početka, pitala sam se, kako početi priču o gradu u kojem sam već nekoliko mjeseci i na koji sada, kao njegova stanovnica gledam drugim očima? Ako ne znaš kako, kreni od početka, govorio mi je moj unutarnji glas. I tako sam krenula od početka, a početak je moja četvrt po imenu Wedding (čitaj: Vedinh).

Inače, nikada prije dolaska u Berlin nisam bila u glavnom gradu Njemačke. O tome sam samo slušala od prijatelja i mame koja je bila oduševljena viđenim.

Od pada Zida grad se jako promijenio. I koliko god neki kritizirali naglašenu multikulturalnu politiku, istina je da je grad sve ono što 70 godina ranije, nije bio. Premda, Berlin je uvijek, pa i tada bio drugačiji i ovdje, na primjer, nacisti ni na svom vrhuncu nisu imali više od 31,3 posto glasova koliko su dobili 1933 godine. Masovna podrška takvima dolazi uvijek od ruralnih tipova. Sve loše što se dogodilo, bilo slikom, fotografijom ili kojom drugom materijom, dokumentirano je na više mjesta.

Kako je izgledao moj prvi susret s Berlinom? Prilično zbunjujuće. Ne da je u višemilijunskom gradu neobično vidjeti stranca, ali ovoliki broj stvarno nisam očekivala. Pa, koliko je to? Prema podacima na Wikipediji useljenika je oko 500.000. Ne čini se puno? Možda je to zato što podaci govore i da u gradu živi oko tri i pol milijuna prijavljenih, ali i milijun i pol neprijavljenih stanovnika. Isto tako, od onih prijavljenih, domaćih, a opet podrijetlom iz drugih država, neki imaju njemačko državljanstvo dok su njihova djeca rođenjem i odrastanjem u ovoj sredini zapravo Nijemci.

U toj doista šarenoj etničkoj slici ima i Hrvata ali osjetno manje nego li primjerice, u Bavarskoj. Turaka s druge strane, što se stranaca tiče, ima najviše, a nakon njih, opet po popisu na Wikipediji, Poljaka. Ovim drugima granica je vrlo blizu pa dolaze ili studirati ili raditi. Osim navedenih, šareno društvo upotpunjuju Talijani s nebrojeno mnogo restorana, Španjolci, Francuzi, Kinezi, Vijetnamci, Libanonci, Sirijci, Tunižani, Kurdi, Grci, Bugari, Srbi, Slovenci, Bošnjaci i pazite sad – Amerikanci, Englezi, Kanađani i Australci kojima je Berlin klupskom i inom ponudom i cijenama super (povoljan) grad.

Vratimo se malo na moju četvrt. Wedding se nalazi u sjeveroistočnom dijelu grada i na drugom je mjestu po broju stranih državljana. Na prvom se nalazi Neukölln o kojem je i David Bowie prije 38 godina napisao pjesmu, no i Bowieja i navedenu četvrt ostavljam za drugi put. Ono što nisam odmah spomenula, a nisam namjerno kako bih mogla podastrijeti još malo zanimljivih informacija, jest da u Weddingu postoji afrički kvart (Afrikanisches Viertel). Osim stanovnika koji dolaze s „crnog“ kontinenta i uglavnom žive na teret države, u ovom dijelu ulice nose imena afričkih država.

Naime, još prije 100 godina Njemačka je u Africi posjedovala nekoliko kolonija u čije je vlasništvo došla potkraj 19. stoljeća, a izgubila ih je nakon Prvog svjetskog rata odnosno 1919. stavljanjem parafa na Versailleski mirovni ugovor. Pet godina ranije, ravnatelj hamburškog zoološkog vrta Carl Hagenbeck poželio je da po uzoru na taj zvjerinjak, slično zdanje otvori i u Berlinu. Iako je njegove planove osujetio rat, iz toga vremena ostala su imena ulica i park Rehberge u kojem je prema planovima trebao biti smješten zoološki vrt.

Umjesto toga, danas se ovuda kreću obitelji s djecom, parovi i biciklisti. Iako na svoj način živopisan, Wedding je teško usporediv s Kreuzbergom ili Prenzlauer Bergom, nakon pada Zida najomiljenijim berlinskim kvartovima. Ako vas putovi dovedu u ovu četvrt, pronaći ćete brdo „spätija“, dućančića (Spätkauf – radi danonoćno) u kojem za jedan euro i sitno možete direktno iz hladnjaka uzeti hladno pivo i prodavač na kasi odmah će vam ga otvoriti, pojest ćete i najbolji kebab izvan Turske, možete svratiti i do besplatnog Anti-ratnog muzeja (Anti-Kriegs Museum), subotom u jutro obići Leopoldplatz i ušićariti nešto na jednom od dvadesetak berlinskih buvljaka ili pak, uživati na obližnjem jezeru Plötzensee.

Bilo kako bilo, veliki broj stranaca sigurno ćete primijetiti, a primijetit ćete isto tako i tragove neodgovornih vlasnika pasa. Kada je o riječ o psećem izmetu na cesti, mislila sam da je u tome jača Hrvatska i da me u zemlji poznatoj po gomili pravila i pretjeranom poštivanju istih ništa slično neće zateći. Kako sam se samo prevarila! Ostavljenih i odbačenih televizora posvuda, namještaja također, a po pločnicima i znakova da je mali šnaucer ovdje bio i obilježio svoj teritorij. Je li tako posvuda? Naravno da nije. To je samo jedan mali dio raznobojne berlinske slagalice. Slika je to jedne od siromašnijih četvrti u kojoj je sudeći po ponudi poslova na internetu – posla ima najmanje.

Cijene stanova koji se daju u najam možda su manje nego u najskupljim i najelitnijim dijelovima grada Charlottenburgu i Zehlendorfu ali u usporedbi s Hrvatskom dan i noć. Unatoč tome, nije tajna da se i od najneimućnijih često traži euro više, a uvjeti stanovanja prilično su nehumani. I opet, slobodan stan ili sobu teško ćete naći jer godišnje u Berlin prihaja oko 40.000 „novaka“ koji traže sreću i bolji život.