Nataša Babić je Zagrepčanka koja živi u Pragu i radi na sveučilištu Prague College čija je suosnivačica. Za Trusty će pisati o praškim zanimljivostima, a prva je priča o Holešovicama i Paralelnom Polisu, javnom prostoru za alternativnu publiku

Praške Holešovice, sjeverni dio grada uz rijeku Vltavu, nekadašnja industrijska zona, danas je uglavnom rezidencijalna četvrt s podnošljivo visokim stanarinama, malim doseljeničkim trgovinama neobične hrane (ne šik i gourmet prodavaonicama, više ukrajinska i vijetnamska ponuda za radničku klasu) i sivim ulicama po kojima zvoncaju tramvaji.

Proizvodnja nekadašnjih manufaktura i tvornica većinom je preselila u Aziju pa stare zgrade zjape sablasno prazne. Zanimljiva arhitektura Masarykove republike, one prve predkomunističke Čehoslovačke, slavne i bogate, koja je u svoje doba spadala među deset najindustrijaliziranijih zemalja svijeta.

Oronula tvornička zdanja u međuvremenu su preuzeli developeri. Mnogi se prostori preuređuju u rezidencijalne blokove; mlađa, platežno sposobna klijentela voljna je stanovati u tzv. loftovima. U điru je retro-industrijalni dizajn, zašto ne iskoristiti prostor koji je već tamo? Jednom kada mladi profesionalci zađu u srednjovječnu kohortu, a na svijet dođu nepraktična djeca koja se kotrljaju niz stube i udaraju o čelične cijevi, svi će preseliti u predgrađa, u obiteljske kuće s vrtovima, garažama i japanskim trešnjama. Loftove će iznajmiti ili prodati mlađoj klijenteli bez djeco-bagaže. Naravno, sve to ako se gospodarska konjuktura u Češkoj nastavi kretati kao do sada, bez katastrofa i dubokih kriza.

Mnoge se holešovicke zgrade preuređuju i u poslovne prostore. Uredi, trgovine, atelijeri, studentski domovi, svratišta, hosteli i spavaonice. U nakadašnjem industrijskom zdanju niknuo je i impresivni umjetnički centar DOX, privatna investicija, a petstotinjak metara dalje smještena je La Fabrika, također privatno vlasništvo, još jedan prostor za kulturu gdje se vrte kazališne predstave, ples, filmovi i izložbe. Alternativa. Zdrava, dinamična ekonomija.

Nažalost, u Holešovice ne idem često. Generacija kojoj pripadam momentalno se zabavlja kontroliranjem neposlušnih teenagera i pisanjem zadaća s osnovcima. Ono malo slobodnog vremena uglavnom trošim u kinima s mainstream ponudom, po etabliranim kazalištima, koncertnim halama i velikim izložbama u centru grada. Ipak, zaintegrirala me vijest da je prije nekoliko mjeseci u Delnickoj (Radničkoj) ulici u Holešovicama otvoren “Paralelni Polis”, javni prostor za alternativnu publiku, usmjerenu na umjetnost i nove tehnologije. Na prvi pogled, ništa spektakularno, praška je scena iznimno aktivna pa ovdje stalno niču i zaniču rubnokulturni prostori, ali ova me priča zainteresirala zbog osnivača Paralelnog Polisa, umjetničke grupe Ztohoven, notornih easy-ridera po rubu zakonskih sankcija i zločeste djece’ ovdašnje umjetničke scene, što stvarno nije lako ostvariv status u oštroj konkurenciji čeških art-provokatora i šaljivdžija.  

Ztohoven je testosteronsko aktivističko-umjetničko bratstvo. Nije mi poznato da je ijedna žena ravnopravna pripadnica grupe. Ako i postoji, dotična živi u anonimnosti i dubokoj medijskoj sjeni, drugim riječima - ne vidi se = nema je. Brojnost grupe varira od 50 članova i manje, ovisno o konkretnom projektu i razdoblju djelovanja. Ztohovenci se često svađaju pa im se članstvo rasipa, a novo sastavlja neprekidnom regrutacijom mlađe ekipe. Jedan je član međutim, stalan. Alfa-mužjak, David Brudnak, umjetničkim imenom Roman Tyc, osnivač i spiritus movens grupe koja je prije jedanaest godina krenula u svijet kao studentska rebelija, a sada već zalazi u ozbiljne godine te i sama postaje establishment.

Silno su mi simpatične neke Ztohoven akcije. Prvu su pokrenuli još kao studenti likovne akademije; u doba Havlovog odlaska iz Predsjedničkog ureda popeli su se na Hradčane i zaklonili polovicu neonskog srca koje je tamo instalirao artist Jiri David u Havlovu počast.
Havel se naime podpisivao poput šiparice, ispod imena i prezimena crtao je kičasto srčeko. Ztohovenci su to ružičasto neonsko srce djelomice prekrili tako da je od njega ostao samo glomazni svjetlucavi upitnik, sasvim odgovarajuća interpunkcija kada se prisjetim promjena koje su stigle sa sljedećim predsjednikom, Vaclavom Klausom.

Studenti su pri zaklanjanju neonskog srca nad gradom imali sreće. Taman kada su ih pod skelama pokupili na kratko ošišani dečki iz predsjedničke službe sigurnosti, prolazio je onuda tadašnji ministar kulture Pavel Dostal, Havlov prijatelj, kazalištarac i disident, normalan čovjek koji ne zatvara djecu zbog zakrivanja neona i pjevanja punk himni po crkvama. Zauzeo se za mladiće, objasnio agentima da se radi o umjetničkom aktu, a ne huliganstvu i stvar je mirno riješena na sveopće zadovoljstvo. Ztohoven su se izvukli lišo, umjetnički svijet ih je slavio, a starijima su bili simpatični.

Stvari su se zakomplicirale pri novim “akcijama”, a posebno nakon one najspektakularnije - eksplozije atomske bombe nad ubavim Krkonošama! Riječ je o televizijskom programu “Češka panorama” koju je ČTV emitirala s raznih lokacija, ono: kad nateftere kameru na visoku bukvu ili bor i snimaju meteorološke prilike u divljini.

Roman Tyc i vesela družba hakirali su kameru u Crnom dolu na sjeveru zemlje, kolega kraj TV prijemnika im je mobilnim telefonom dojavio kad da se spoje s černodolskim signalom, i kada je kucnuo čas - voila!, gledatelji “Panorame” vidješe ogromnu ‘atomsku gljivu’ kako se uzdiže iznad pitome planinske panorame! Tu je već puknula bruka pa su Ztohovenci završili na sudu, posebno nakon što je Roman Tyc jednostrano i bez dogovora s ostalima, istupio iz anonimnosti, predstavio se kao vođa akcije i ne skrivajući detalje, ispričao časopisu “Reflex” kako je točno proteklo atomsko bombardiranje Krkonoša. (Zapjenjenim kolegama kasnije je objašnjavao da je “obećao curi da će joj fotka izaći u Reflexu” pa je eto, morao u javnost).

Nekako s proljeća, tj. s uspjehom, krenuše i problemi. Nakon titanskog sudara nabubrenih umjetničkih ega, krenula su koškanja tipa: tko je dao koju ideju a tko ju je tehnički realizirao, počelo je predbacivanje za despotizam, udaljavanje od početnih ciljeva grupe i samopromociju. Stvar se dodatno zakomplicirala kada je Narodna galerija odlučila udijeliti godišnju nagradu “333” Ztohovencima za nuklearnu fuziju nad Krkonošama. Rekao bi čovjek: nagrada k’o nagrada, što sad?, ali ova konkretna “333” nagrada, uz ljupku plaketu, donosi i 330 000 šuštavih čeških koruna (oko 13000 eura) iz trezora glavnog galerijinog pokrovitelja, omražene češke Elektre - ČEZ-a!

Među Ztohovencima opet je krenuo bratoubilački rat - primiti ili ne primiti novac? Zadržati dostojanstvo nepotkupljivih umjetničkih hackera ili pristati na igru s establishmentom i poludržavnom firmom sumnjive reputacije? Čvor je kao i toliko puta do tada presjekao Roman Tyc. Kao prava dama dao se nagovoriti - uzeo je pare. “Kad država nama uzima lovu kojom plaćamo troškove suđenja, uzet ćemo i mi novac od države”, rekao je. Nekoliko uvaženijih članova tada je napustilo grupu.

I kasnije, opet, opet i opet, svakom sljedećom akcijom i svakim novim umjetničko-poslovnim aranžmanom (galeristi, prodaje, izložbe) dolazilo je do svjetonazornih sukoba, plamenih svađa i dramatičnih napuštanja kolektiva. Uvijek ista priča - kompromis, novac, konformizam. Mladići su odrasli i kao svi prije i poslije njih, nađoše se pred klasičnom punoljetnom dilemom - ideali ili konzum? Gdje je granica između komfora i uvjerenja? Kako kritizirati sistem, a istovremeno u njemu sudjelovati? Tražiti grantove, primati javne ili tajkunske pare, ispijati pjenušce s mecenama i pohoditi vernisaže gdje se susreću dva svijeta: biznis i umjetnost, svijet materijalne nužnosti i carstvo umjetničke slobode? Narodski rečeno - kako ostati pošten, a seksualno zadovoljen?

“Ztohoven”, naime, znači “Iz toga van”. Ztohoven želi izaći iz svega čime društvo i “sistem” kontroliraju pojedinca i sputavaju njegovu/njenu osobnu slobodu. Cilj im je privlačenje pozornosti, publicitet, javna priča o akcijama kojima žele isprovocirati društvenu samorefleksiju, pomak sa status quo-a, razmatranje alternative, izlaz “iz toga van”. Vjeruju da je češko društvo u opasnosti od neslobode baš kao nekada, prije 1989. Globalni biznis i otuđena središta političke moći predstavljaju ovodobnu formu kolektivnog ropstva, Ztohovenci ističu da možemo živjeti drugačije.

Odatle i ime njihovog najnovijeg projekta: “Paralelni polis”, bila je to ideja disidenta i filozofa Vaclava Bende koju je ovaj iznio u tekstu iz 1978. U mraku totalitarnih godina Benda je alternativnu underground kulturu svojih prijatelja i istomišljenika prozvao “paralelni polis”.

Bio je to njihov poziv na autonomni prostor slobode, neovisan o jednopartijskoj državnoj vlasti, državnom socijalizmu i dopuštenoj ideologiji. Bile su to zabranjene kazališne predstave koju su glumci igrali po privatnim stanovima, neprijavljeni rock koncerti na seoskim imanjima, čitanje proskribiranih tekstova po kuhinjama, vikendicama i spavaonicama, otvorene diskusije, slobodno iznošenje mišljenja.

Holešovicki “Paralelni polis” zamišljen je na tragu te zabranjene underground kulture, kao novodobna oaza građanske slobode, ostvarenje tehno-optimizma, mjesto gdje će se razvojem i primjenom novih tehnologija pojedinac osloboditi državne kontrole. Zvuči zanimljivo, ali onaj trajni, najuporniji od svih dosadnih đavola i dalje poslovično čuči u detalju - javnost pita: tko financira Paralelni Polis, “Institut kriptoanarhije”? Tko plaća za Novi Jeruzalem tehno-oslobođenja u Radničkoj 43???

Krenula sam u samo srce kriptoanarhističke tame da izvidim stvar.

Na ulazu u kavanu i “hub” prostor Polisa pozdravila me Agneza, umiljata stafford terijerka, vitka i hedonistički nastrojena domaćica instituta, taman se osunčala pod zrakama zubatog sunca na parketu desno od šanka. Uokolo desetak mlađih ljudi s laptopima i tabletima, neki rade, drugi tiho razgovaraju, za šankom pišti skupocjeni stroj za kavu (novine zlobno spominju da samo stroj košta 10.000 Eura).

Poznato mi je da se u Polisu plaća isključivo bitcoinom, decentraliziranom digitalnom valutom pa prvo krećem u opskrbu nofčekima. Sve mi piše kraj bitcoin aparata. Na svom pametnom telefonu otvaram aplikaciju Blockchain, u automat za bitcoine ubacujem 200 Kč (oko 70 kuna), na telefon mi stižu digitalni novčići. U tom hipster-techno uzbuđenju zaboravljam provjeriti tečaj pa nemam pojma koliko bitkoinića uopće imam. Dovoljno za capuccino, naručujem i sjedam kraj Agneze, a nakon dva-tri gutljaja magičnog napitka zaključujem: kafe-aparat vrijedi svakog kapitalističkog eura. Pijem kavu, osluškujem razgovore i prelistavam “Artikl”, besplatni kulturni mjesečnik s odličnom grafikom i zanimljivim sadržajima.

Sviđa mi se atmosfera; ljudi se bave svojim poslom, imam dojam se tu doista radi, zaboravljam da sam došla u špijunažu pa i ja počinjem čitati materijale za posao. Odjednom, iz čistoga mira Agneza udari u tužno zavijanje, kao da priziva udaljeno vučje bratstvo, uznemireno se osvrćem, ali osim mene, na ludu kuju nitko ne obraća pažnju. Saznajem od Agnezine “panjičke”, zgodne baristice odjevene u crno, da se gospodična psica ovih dana tjera, traži muža, kako ja to objašnjavam vlastitoj kćeri, pa me panjička moli da Agnezinu ljubavnu žudnju jednostavno ignoriram, proći će je. Agneza i ja se onda još malo pomazimo, razumijemo jedna drugu kao žena ženu - nije joj lako, život bez pravog muškarca nije zabavan pa makar se po cijeli dan sunčala među kriptoanarhistima.

Osim priče o pohotnoj Agnezi, izvještavam još da je prostor Polisa iznimno ugodan, odličan je za rad i sastanke, Internet je brz i pouzdan, kava savršena. U većem prostoru odmah do kavane i hub-a nalazi se knjižnica i kancelarija, a saznajem da je tu i hackerspace (No Black Hats!) koji funkcionira na članskom principu, a čiji je program otvoren javnosti za razliku od drugih praških hacker-prostora. Pregledavajući najavljene i protekle programe aktivnosti zaključujem da su Ztohovenci ovdje pokrenuli stvarno dobru i zanimljivu stvar. Njihov je Polis istovremeno obrazovni i kulturni centar, usmjeren na razvoj lokalne zajednice i svih zainteresiranih.

Svakog tjedna u prostorima Polisa održavaju se predavanja gostiju iz svijeta znanosti, umjetnosti i tehnologije, vode se diskusije, tehno-workshopi, funkcionira edukativna radionica s 3-D printerom, prikazuju se dokumentarci, raspravljaju aktualne društveno-političke teme Orijentacija je inkluzivna, ovdje su dobrodošli ljudi koji o tehnologijama i Internetu ne znaju ništa.

Što se tiče omraženih financija, saznajem da projekt manjim dijelom živi od građanskih donacija i skromnih prihoda kavane. Ne odobravaju primitak sredstava od države, tj.nedobrovoljno sudjelovanje poreznih obveznika u financiranju centra. Međutim, dobrodošle su donacije poslovnih ljudi i privatnih kompanija ako su dobrovoljne i ne ograničavaju ciljeve utemeljitelja. Najveći dio troškova zasada pokriva mlađahni češki milijarder Karel Janeček, antikorupcijski borac i matematički mag koji je bogatstvo stekao na financijskim derivatima. Uz Janečeka, centrar potpomaže još par čeških tajkuna mlađe generacije. Kako se čini, računi su zasada čisti i ljubav bi mogla potrajati. Ztohovenci uspješno tapkaju u prostoru mogućeg, izvedljivog i poželjnog.

A vi, ako odlučite neko vrijeme provesti u Pragu, Paralelni Polis bih sigurno preporučila kao mjesto gdje možete raditi, učiti i upoznati zanimljive ljude. Ako ste pak turist sa samo nekoliko dana, vrijedi pogledati netipične industrijske lokacije, staro ekonomsko srce industrijske Europe i uvijek zanimljive izložbe u obližnjem DOX-u. U Paralelnom polisu možete oprašiti bitcoin novčanik i popiti dobru kavu. A tko zna, možda upoznate i Agnezu, kraljicu šanka - ako grešnica u međuvremenu ne utekne sa zaručnikom u neku bolju kriptoanarhoidnu pseću budućnost…