Maja Savić hrvatska je jazz pjevačica koja je Zagreb zamijenila Parizom. O pariškim iskustvima, događanjima i atrakcijama pisat će za Trusty

Prvi put sam posjetila Pariz 1995. godine i to nije bila ljubav na prvi pogled. Iako mi je grad bio prekrasan, nisam osjetila kemiju niti mi je ostao urezan u pamćenje. Štoviše, nakon toga sam obišla gotovo cijelu Europu uspješno izbjegavajući Pariz - namjerno! Doista se nisam imala namjeru vratiti i ta pomisao me uopće nije privlačila.

Kako sam uopće prvi put dospjela u Pariz? Moj polu-brat i polu-sestra su odrasli u Francuskoj gdje su otišli sa svojom majkom dok su bili u osnovnoj školi. Otud i poveznica između mene i Francuske. Uvijek sam kao dodatni strani jezik u školi birala francuski upravo iz tog razloga, ali da budem iskrena, ni francuski mi nikad nije “sjeo” i u međuvremenu sam naučila nekoliko drugih jezika jer su mi više odgovarali. Mislim da je glavni razlog to što mi se nikad nije sviđala francuska arogancija i generalni stav ne-pričanja engleskog. Uvijek sam imala osjećaj da me gledaju s visoka i smiju se mom lošem francuskom. I tako sam Pariz stavila na stranu i živjela svoj život svugdje, samo ne tamo.

Nakon fakulteta otišla sam živjeti u Portugal gdje otprilike počinje i moja jazz priča. Tada se sve nekako počinje mijenjati. Uvijek sam voljela živjeti u inozemstvu i putovati jer volim upoznavati druge kulture, pričati više jezika, istraživati običaje i povijest raznih zemalja. Nedostajala mi je ta multikulturna atmosfera u Hrvatskoj tako da sam se i po povratku u lijepu našu uvijek družila sa strancima. Ili bih ja njih našla ili oni mene.

To mi je bilo potrebno kako bih preživjela u jednoličnom okruženju. Posljednjih desetak godina moje jazz karijere, imala sam prilike učiti od divnih ljudi, raditi s vrhunskim glazbenicima, putovati, nastupati na festivalima, televiziji, radiju, koncertnim dvoranama, jazz klubovima, izgrađivati se kao glazbenica, vokalna instruktorica i vokalistica.

Često su me ljudi pitali kad mislim otići u inozemstvo no ja sam uporno radila u gradu u kojem sam odrasla i koji od srca volim - Zagrebu, okružena s prijateljima i dragim kolegama. No nakon nekog vremena došlo je do trenutka kad je trebalo donijeti odluku - nastaviti se vrtiti u krug ili promijeniti putanju u nekom drugom smjeru? Odlučila sam krenuti u drugom smjeru ne znajući što me čeka…  

Sve je počelo u ljeto 2012. godine kada je moja sestra došla u posjetu u Zagreb. Nismo se vidjele neko vrijeme ali se nekako činilo da smo u sličnim životnim fazama. Uvijek sam osjećala neobičnu povezanost s njom, iako nismo odrasle u istoj kući, niti u istom gradu ili državi. Imamo slične interese, bavimo se sličnim stvarima i generalno slično razmišljamo. Da mi nije sestra voljela bih da mi je prijateljica, upravo iz tog razloga! Ubrzo nakon našeg susreta u Zagrebu odlučila sam je posjetiti u Parizu.

To je bio moj prvi povratak nakon čak 17 godina! I kao što sam spomenula - prvi put nisam ostala pod super dojmom. Tako da sam odlučno izjavila - “Idem posjetiti sestru i to je jedino što me zanima. Pariz mi je bez veze i ne idem zbog toga.” Doista sam imala jaku averziju prema tom gradu i nisam imala namjeru razgledavati niti upoznavati grad ispočetka. I naravno, upravo u tom trenutku sam se zaljubila u Pariz…

Shvativši da sam 17 godina kasnije druga osoba, s nekoliko proživljenih života iza sebe, otkrila sam pravu ljepotu Pariza. Otkrila sam da Parižani NISU arogantni, već jako ljubazni, otkrila sam da je Pariz doista prekrasan grad prepun kulture, jazza, odlične hrane i vina, ljudi iz cijelog svijeta i apsolutno divno multikulturalan i to je bilo to!

Znala sam da je to tek početak jedne nove priče i zahvaljujući dragoj seki koja je učinila sve da se osjećam tamo kao doma (što je zasigurno doprinijelo cjelokupnom dojmu) pala je odluka da će to biti grad u kojem ću ostvariti svoj novi početak.