Glazba je oduvijek bila veoma bitan dio mog života. Stalno slušam glazbu - dok radim, kuham, čistim, hodam po gradu, a ako mi slučajno nestane baterije na mobitelu ili mi se, nedo Bog, pokvare slušalice nasred ceste ostajem izbezumljena. Iako sam u životu prošla svojevrsnu glazbenu evoluciju i različite glazbene faze: od rocka do punka (da, ko bi rekao da sam u srednjoj imala punk rock bend sa još tri curke i kakti svirala bubnjeve), moja najveća ljubav je ipak techno. E sad, kad kažeš techno nekome tko ne zna puno o elektronskoj glazbi, on će si mislit: da, da, to je ono kad puste muziku prek kompjutera i tam stoje iza pulta dok ekipa koja ne zna kaj je prava zika luduje. E, al fakat nije tak: to, kaj si svi misle – to je EDM i David Guetta i Steve Aoki i Zrće – to ni ja nemrem smislit!

Techno je nešto sasvim drugo a najbolji opis koji sam čula za tu vrstu muzike dao je svjetski poznati techno dj Petar Dundov (koji je rođen 70-ih u Zagrebu): “Techno is music that precedes movement. It is dance music, solid enough to carry emotions through the dance floor and abstract enough to be a template for ever.”

Iako potječe iz Detroita, techno je sada najjači u Europi – Berlin je fenomenalna techno utopija, u Parizu i Londonu ne znaš koga bi prije išao poslušati, u Nizozemskoj i Španjolskoj se pojavljuju novi talenti svako malo, no u jugoistočnoj Aziji situacija je, razumljivo, potpuno drugačija. Techno pokret ovdje još ne dolazi do izražaja, malo ljudi prati tu scenu, a onima koji se bave takvom vrstom glazbe teško je doprijeti do publike.

Ja sam ipak uspjela otkriti underground elektronsku scenu Kuala Lumpura i povezati se s ljudima koji dijele moju strast prema technu. Jedan od njih je DJ Hightech, lokalac s kojim sam popričala o njegovoj karijeri, glazbenoj sceni u Kuala Lumpuru i planovima za budućnost.  

- Oduvijek sam obožavao takvu glazbu i imao ogroman interes prema stvaranju glazbe. Počeo sam se baviti produkcijom 2005., moj brat je tada imao i studio i opremu. Provodeći sate i sate u studiju, igrajući se s opremom sam sam naučio stvarati muziku i tako je sve počelo.

S obzirom da sam ja bila razočarana underground scenom u JI Aziji i da mi je trebalo dobrih dva mjeseca da u Kuala Lumpuru nađem mjesto s takvom vrstom glazbe, te se povežem s istomišljenicima pitala sam ga što on kao techno DJ misli o sceni ovdje. Kako je u Europi ta scena ipak ogromna, a protekle četiri godine živjela sam u Italiji, Francuskoj i Njemačkoj, nakon dolaska u jugoistočnu Aziju osjećala sam se kao da sam glazbeno spala s konja na magarca. Hightech ipak misli da situacija nije toliko loša.

- Potrebno je dugo vremena da se ostvariš u toj vrsti glazbe i da ljudi priznaju tvoj rad, najviše zbog činjenice da to u ovom dijelu svijeta nije popularna scena. No moram reći da napredujemo, situacija ide na bolje. Pogotovo ako je netko otišao van Malezije, primjerice u Europu ili Ameriku i tamo učio od glazbenih stručnjaka. Pri povratku, taj ima više šansi za dobivanje gaža, a može prenijeti svoje znanje na mlade talente ovdje. Scena se za sada ne može usporediti s europskom no ja vjerujem da za sve samo treba vremena, i situacija je sada mnogo bolje nego prije 10 godina.

Kako je Hightech dao otkaz na svom “9-5” poslu da bi se u potpunosti posvetio glazbi, zanimalo me može li od toga preživjeti ili čak tu i tamo zaraditi dobru lovu. - Ako si nečem zaista predan, sve je moguće. Ako nešto stvarno voliš i ustraješ unatoč svemu, možeš od toga živjeti. Ja živim pristojno od novca koji zaradim na gažama, a radim nešto što zaista volim, dok sam na prijašnjem poslu u turističkoj agenciji samo čekao da vrijeme prođe, a radio sam samo za novac. Sada uživam u onome što radim, i da, mogu živjeti od toga.

Popričali smo i o glazbi koja je u Maleziji najpopularnija, o tome na kakva mjesta ljudi najviše izlaze i što vlasnici klubova nude gostima. Klupska kultura podrazumijeva plesanje, što ja osobno obožavam, no fascinirana sam činjenicom da se u većini Kuala Lumpurskih klubova na podiju nalaze stolovi i da nema mnogo prostora za čagu.

- Vlasnici klubova i barova, naravno, žele puno gostiju. U tom slučaju ne biraju vrstu glazbe koja se njima sviđa ili koju smatraju kvalitetnom već onu koja će napuniti klub. Kao svugdje u svijetu, komercijalna glazba je ona koja će sigurno napuniti klub jer je to glazba za mase. EDM glazba puni klubove različitim ljudima što njima osigurava dobar profit. A stolovi su tu jer mnogo ljudi odlazi u klubove piti, a ne plesati. Što više stolova ima, to će više ljudi naručiti cugu, a klub će profitirati. Techno je glazba za specifičnu vrstu publike i iako je neusporedivo kvalitetnija od EDM-a, ona neće privući toliko ljudi niti ostvariti takav profit klubu. Ljudi na techno plešu i ne moraju biti pijani kako bi se zabavili, a to vlasnicima nije u interesu. Mogu reći kako vlasnici klubova nemaju mnogo vjere u nas, ali kao što sam ranije spomenuo situacija ide na bolje.

Hightech je član House Department – udruge koja se bavi promoviranjem underground elektronske scene. Oni u Maleziji organiziraju house/minimal/tech-house/techno evente, te promoviraju lokalne ali i strane talente koji se bave takvom vrstom glazbe. Upravo zbog House Departmenta ili ostalih udruga kao što su: Ohrwurm, Minimalaysia ili Sound Love Affair, undergroung klupska scena postaje sve popularnija a rad mnogih DJ-a priznatiji. Ako ste zaljubljenik u techno i nekako zalutate do Kuala Lumpura, Hightech i ja vam preporučamo slijedeće klubove gdje možete čagati uz odlične beatove: Nagaba, Pisco i Calavera nalaze se u centru centra, a ako imate volje protegnuti nožice prije plesa čekirajte Under9 ili Aristo.

U budućnosti Hightech kaže da se želi više fokusirati na produkciju i proizvoditi kvalitetnu muziku, te i dalje surađivati sa svim udrugama koje promoviraju scenu, a na pitanje hoće li nastaviti DJ-ati smije se i kaže kako njemu muzika ne može dosaditi, bavi se isključivo time već devet godina, a uživa u tome jednako ako ne i više nego na početku karijere.

 *Nika Bogdanić redovito objavljuje svoje priče sa putovanja i možete je pratiti na njezinoj facebook  stranici https://www.facebook.com/nikabogdanictravelogue?ref=hl ili na blogu http://nikabogdanic.wordpress.com