Tko bi ikad odabrao Wroclaw za dobrovoljni odlazak tamo? Tko? Kraj svih onih destinacija kojima smo svakodnevno bombardirani u ponudama, posebnim ponudama, i specijalnim posebnim ponudama turističkih agencija… Mač u piću, Tunis, Kapadokija, pa još letiš balonom iznad onih čunjastih brda, pa grčki otoci tri zvjezdice izvan sezone, pa tragom Maja, tragom Inka, tragom partizana, tragom ustaša, pa Kapali čaršija s mogućnošću kupnje originalnih imitacija Louis Pitona i ostalih dizajnera, samo što te ne gađaju Lacostom i Nauticom, a još se i čaj dobije džabe, pa Kuba s najljepšim i najjeftinijim tinejdžerkama na svijetu, pa Dominikana s ležanjem pod palmom, ili Crikva barem tri dana, pa još imaš wellness u kojem ti masiraju stopala uz pling-plong zvukove umirujuće glazbe, ol inklusiv, kupaš se u narančinim cvjetovima i metvici s obronaka Himalaje. Wroclaw se i ne čini najboljim izborom. Nema ni direktnog leta, zabogamiloga. Ali...

Ali, ako je kćer tamo, na privremenom radu u inozemstvu, što bi se ono reklo – izbora i nema. Mislim, ima, ali… treba je vidjeti, napraviti poneki ručak, provjeriti kako živi, je li sve uredno, posteljina oprana, rolete u funkciji. Nekako ispada da nikud ne bismo ni išli (što se mene tiče ni ne moramo, do tridesete sam se naputovao za sedam života…) da nam kćer ne luta svijetom ganjajući loptu i ugovore.

Nije mi to bilo prvo iskustvo s Poljskom, bio sam tamo na Europskom prvenstvu u košarci 09' više od dva tjedna (Poznan-Bydgoscz-Katowice, uz izlet u Krakow), a žena je po Poljskoj lutala još u doba teškog socijalizma, uvijek tvrdeći da su Poljaci velika gospoda, bez obzira na čizmu pod kojom su živjeli. Moja su kapitalistička iskustva bila nešto drugačija – prije pet godina to je bila kombinacija socijalizma i srednjeeuropske dekandencije. U jednom hotelu upadneš pet centimetara u tepih, a kofere ti preuzima stari gospodin s bijelim rukavicama, u drugome nema tople vode a brava je razvaljena i soba se ne da zaključati.

Jasno, privatni aranžman je nešto drugačiji, kćer nas je čak pripustila u vlastiti životni prostor, očito joj nije bio prevelik problem istrpiti nas tijekom produženog vikenda, a dojmovi su osobniji. Cura živi dislocirano u odnosu na centar grada, u novoj zgradi tik do bolnice (za koju ona tvrdi da je umobolnica, ali nismo čuli jezive krikove u gluho doba noći niti viđali gole ljude kako hodaju po rukama naokolo).

Dvadesetak minuta do centra, kompozicija grada ista kao i kompozicija bilo kojeg srednjeeuropskog grada smještenog u ravnici – trg i okolne zgrade su povijesne, dalje se u krugovima šire nova naselja i shopping centri. Negdje su fasade oronule i otpadaju, negdje su obnovljene. Ono što nepogrešivo ukazuje na socijalističku povijest su limeni kiosci zaostali iz tog doba (tko to nije vidio, teško mu je objasniti tu instituciju socijalističkog kioska), u kojima je danas ponuda nešto drugačija u odnosu na doba neimaštine, a valjda ih i dalje njeguju kao podsjetnik na proteklo doba i emotivno/gospodarsku vertikalu nacije.

Moram par rečenica o Wroclawu – grad veličine Zagreba, starosti Zagreba, imao je burnu povijest, tu su gazili i vladali Slaveni, Mongoli, Nijemci, Česi, Habsburgovci, Napoleon, Prusi, tu je prošla reformacija i protureformacija, poharala ih je kuga, da bi tek nakon drugog svjetskog rata Breslau (sa samo 10 posto poljskog stanovništva) i službeno postao Wroclaw. Šetajući srcem grada, na obalama Odre (dvanaest otoka, 120 mostova, na jednom od njih su lokoti kao u Parizu, Agata i Jacek voljet će se vječno jer su prije dvije godine svoju ljubav zaključali lokotom, a ključeve su bacili u Odru), čitali smo informacije i gledali fotke na povijesnim građevinama, veli žena 'uh, al su naciji uništili grad', velim ja 'nisu naciji, dušo, nego Rusi'.

Krajem Drugog svjetskog rata tu gotovo da nije ostao ni kamen na kamenu, vodila se velika tromjesečna bitka, zapravo opsada, a u ruševinama je ostalo zakopano oko 40 tisuća ljudi. Zato i povijesni centar nije onako velik kako bi čovjek očekivao u takvom gradu – vrlo brzo se ulazi u uske uličice socijalističkih zgrada. Kako su druzja zamišljali obnovu… A ono što je za našu percepciju povijesti možda i važnije od prethodno navedenog – u Wroclawu je Dražen Petrović odigrao svoju posljednju utakmicu. Šestog lipnja 93' ubacio je 30 poena Sloveniji u okviru kvalifikacija za EP (poraz), i dan poslije toga je poginuo.

Wroclaw je i grad patuljaka – ne zamišljajte odmah teme za filmove braće Farrelly – oko 150 malih brončanih figurica, svaka sa svojom popratnom pričom, strateški je razmješteno po gradu. Wroclaw je, kao i Poljska, za naše pojmove jeftin – kćer nas je počastila ručkom u najelitnijem mogućem dijelu grada, s pogledom na glavni trg (Rynek), na kojem su događa sve ono što se događa na svim glavnim trgovima – šeta se, gleda se, žonglira se, pušu se baloni, vozi se kočijama, svira se - a bakanalije smo platili oko 400 kuna. Ako je za nas nešto jeftinije, za neke druge je još jeftinije. Upoznali smo Norvežane koji su ustvrdili da je po njihovim kriterijima u Poljskoj zapravo sve zabadava. No, dobro, dug uvod za ono što sam zapravo želio napisati – usko personalizirani doživljaj Wroclawa.

U pripremi za taj produženi vikend izguglao sam događaje u Wroclawu, kćer je potom uredno online kupila karte za koncert Meshell Ndegeocello u Eter klubu (vjerojatno nekadašnje podzemno sklonište od mogućih atomskih napada pokvarene imperijalističke truleži), sasvim korektan doživljaj, uz obrade Nine Simone i Leonarda Cohena, koji je pokvario nastup lokalne predgrupe, a  koja r&b/hip-hop/pop mješavinu izvodi na materinjem jeziku, pa me previše podsjetila na omraženu pjesmu Eurovizije, a u subotu navečer išli smo u Collosseum Jazz Caffe. Veli kćer 'valjda će nas čekati stol, razmijenila sam s njima par mailova, ali su mi rekli samo da nema problema'.

Ok, sjednemo u taksi da kćer može popiti koju pivu, magla, ne vidi se prst pred nosom, i čovjek nas izbaci na ulici na kojoj ništa ne ukazuje na postojanje spomenute institucije. Šetaj naprijed, šetaj natrag, nigdje adrese… Pitaj čovjeka koji s metlom stoji ispred nekih vrata – inače su užasno ljubazni, i vrlo korektno vladaju engleskim iako su unutar njemačke interesne sfere – i veli on da trebamo ići uzbrdo. Brdo nismo ni vidjeli od magle. Uzbrdo po mraku i magli dođemo do neke ograde, radovi, a deset metara dalje stoji cura i puši ispred lokala. Veli ona 'samo maknite ogradu'.

Dobro, provučemo se mi kroz ogradu, uđemo u lokal, naočale mi se odmah zamagle od vlage, hrpa ljudi unutra igra pikado i gleda televiziju. Užurbani  i ljubazni gazda veli 'ovo je privatna zabava'. Kakva privatna zabava na kojoj se igra pikado i gleda se televizija?! Gdje su striperice? 'Nismo otvoreni, otvaramo idući tjedan, i onda morate doći'. Ok, buraz, doći ćemo… ali gdje je tu Collosseum Jazz Caffe? Vrlo ljubazni gazda nas izvede van, i pokaže nam puteljak koji vodi dalje uzbrdo, kroz mrak i maglu.

Malo neugodno, ali troje nas je, a ja se čak statistički vodim pod muškarca, pa ajmo dalje. I na samom vrhu brda(šca) dolazimo do prekrasne secesijske zgrade, ulazimo, i unutra nailazimo samo na muškarca i ženu za šankom. Odmah shvate o kome se radi, mi prema njihovoj reakciji shvatimo da smo sigurno jedini u povijesti lokala koji smo rezervirali stol.

A gdje se svira? A gdje su gosti? 'Dolje, odvest ćemo vas, popijte prije nešto na šanku'. Može, Žywiec, nisam ni ja od jučer. 'Kakav Žiwiec, to ne valja, popijte lokalno pivo Zamkowe'. Može Zamkowe. Valjda je Žiwiec nešto kao Žuja kod nas, standard prema kojem se mjeri sve drugo – ako izbjegavam mainstream žuju, mogu izbjegavati i mainstream žiwiec. Ali, mi smo i gladni, imate li što za jesti? Ako nemate, može li se izvana naručiti pizza?, pita kćer. Kakva uvreda! Ne dolazi u obzir. 'Jedete li žurek?'. Jedemo.

Žurek je, inače, nacionalna gastronomska institucija, gusta juha od – moglo bi se reći i od ostataka iz frižidera – od kobasa, krumpira, obavezno kuhanog jajeta i još nekih nedefinirajućih sastojaka. Donijet će nam i to, a sad, molim vas, slijedite me. Silazimo u utrobu brda, ulazimo u mali prostor, stol nas čeka ispred stagea, oko nas još petnaestak ljudi, i u taj tren izlaze dva lika, oba dugokosa, jedan nosi violinu, drugi violončelo. Ja uživam, kćer ne može vjerovati svojim očima, žena svojim očima počinje lagano kolutati.

Slijedi dug govor na poljskom, razumio sam da su braća i da ruše barijere između glazbenih žanrova. A onda ide prvi set, gudačka simfonija, pa violinu mijenja gitara, a violončelo mijenja bas, pa frajer jednom rukom drži violinu, a drugom daje ritam na nekim elektroničkim spravama, vjerojatno sastavljenim u kućnoj radinosti, sam svoj majstor. Ženino kolutanje očima se intenziviralo, 'opet me debos maltretira svojim izborom, mogli smo lijepo sjediti doma i gledati telku ili čitati', znam to kolutanje.

Kćer i dalje ne može vjerovati, ja i dalje uživam, stiže žurek i intenzivnim mirisom napuni cijelu prostoriju u kojoj, naravno, samo mi jedemo. Sa svakom slijedećom pivom doživljaj je bilo sve intenzivniji, ali sam dozvolio ženi da se nakon drugog seta strateški povučemo na šank, 'jer tamo možemo razgovarati'. Ona i ja si nemamo što za reći nakon trideset i dvije godine braka (jeboteeeeee… tridesetidvijeeeeee…), ali kćer je tu. A i društvo je dobila u međuvremenu, stigao je jedan od njenih trenera.

Usred pijuckanja i smijuckanja (prduckanje od žureka slijedilo je kasnije) shvatimo da je kćer u žustrom razgovoru s gazdom – on je namirisao njen parfem, jako mu se sviđa, i htio bi to isto kupiti svojoj ženi, blabla... Da bismo ga sutradan – pazi slučajnosti – sreli očajnog u shopping centru, s dva testera u rukama, 'ne mogu namirisati onaj parfem', a tipično muški nije htio nikoga ništa pitati. I onda mu je kćer pomogla da kupi odgovarajući parfem. 'Alien', ako nekoga zanima.

Za šankom smo dočekali i kraj svirke, zahvalili smo se braći na odlasku, oni su se zahvalili nama, žurek nam nisu htjeli naplatiti, 'jel bio dobar? Jelda jest? Stari obiteljski recept s tajnim sastojcima', preporučili smo se jedni drugima za buduću suradnju i druženje, i, kvragu, to je bilo to. Maglovita večer za dugo i ugodno sjećanje na Wroclaw. Kao točku na i smo još stavili kupovinu majice za frenda bez posla i perspektive, majicu s natpisom'deset razloga za posjet Poljskoj: Beata, Ewa, Henrieta, Kasia, Malgorzata, Patrycja, Sylwia, Urszula, Weronika, Zuzanna'.