GASTRO ŠETNJA SEULOM 2: Što se jede i pije za popravljanje raspoloženja po vrućem i vlažnom ljetnom vremenu

Opširnije...

U Seul se ne ide po ljeti. Svatko tko može iz njega tada pobjegne, jer je klima naprosto očajna. Vruće je, stravično sparno i gotovo neprekidno lijeva kiša. Uz sve to je, naravno, i zagađeno pa i kad je vedro svo vrijeme umjesto plavog neba vidiš sivi svod. No, zato postoji “comfort food” da se osjećaš bolje kad je vani kiša. U Koreji je to pajeon - sve što se može zamisliti umoče u smjesu jaja, brašna i mladog luka i prže u ulju. Zovu to i palačinkama, ali to nema nikakve veze s našom verzijom palačinki.

Korejci jedu pajeon i piju makgeolli (mliječno bijelo korejsko vino od riže) kad je vani kiša. Kažu da prodaja pajeona vrtoglavo skoči kad je vani koma vrijeme. Uvjerili smo se u to jedne kišne nedjelje. Oblaci su ležali nad gradom od jutra, kiša je padala neprestano kao da nikada neće stati, a u blizini hotela, u ulici Dongdaemun-gu, je sudbinom ili pukom ludom srećom (kako vam drago) bio najslavniji market baš za pajeon.

Opširnije...

GASTRO TURA PO SEULU 1: Grad dobroćudnih ljudi, sjajne atmosfere i prilično skupe, ali beskrajno ukusne hrane

Opširnije...

Posljednjih je godina koreanska kuhinja eksplodirala. Svi su odjednom postali ludi za kimchijem, jeo se bibimbap i gušilo u galbiju. Miješali su se i okusi Koreje s primjerice hamburgerima ili tacosima u crossover gastronomiji gdje je sve dozvoljeno.

Prvi sam kimchi stavila u usta prošle godine u Maksimirskoj. Usred noći naletjesmo na nekog backpackera iz Seula koji je tražio nešto za pojesti u kvartu prepunom hostela i kad sam mu naručila kebab u lokalnoj ćevabdžinici sav je sretan izvadio od nekuda limenku kimchija kao poklon. Kimchi je otprilike kiseli kupus pa dobrano zaljućen chillijem. Ruku na srce okus je bio odvratan.

Opširnije...

INSAJDERSKI PRAG 3: U Češkoj se baš i ne jede dobro, ali Prag ima savršene meksičke restorane

Opširnije...

Češka je hrana teška i zamorna, ali u praškom se meksičkom restoranu Las Adelitas jede senzacionalno dobro, zapravo najbolje što je uopće moguće u meksičkoj kuhinji

Ako se kojim slučajem odlučite na dulji boravak u Pragu ili Češkoj općenito, upozorit ću vas na dvije “poteškoće”.

Prvo, mi smo Južnjaci. Čak i kada dolazite s najsjevernije točke brdovitog Balkana, vi ste i nadalje Južnjak koji je izrastao na suncu, na trgu, očekujete sunce na tjemenu barem 183 dana u godini, bolje reći, uopće ne razmišljate o suncu, ono se podrazumijeva. Dakle, moje prvo upozorenje je - zaboravite na sunce, nedostajat će vam. Sunčani dani u Pragu su rijetkost, nije da ih nema, ali ovdje većina godine protiče u sivilu i naoblaci pa čak su i ljeta iznenađujuće kišovita, toliko mokra da ponekad opisujem lipanj i srpanj kao ljetovanje u kontinentalnom europskom Makondu, curi li ga curi!   

Opširnije...

INSAJDERSKA BUDIMPEŠTA: Čarobni svijet mađarske kuhinje ili gdje u Budimpešti odlično jesti za male novce

Opširnije...

Navikao sam na Budimpeštu, tu sam već preko godine dana. Toliko sam puta prehodao Lančani most, zastao kraj grandioznog Parlamenta, lutao i Budimom i Peštom i zatvarao lokale od Oktogona do Židovske četvrti da njezine trgove i ulice smatram svojim dvorištem, a restorane i pubove svojom kuhinjom.

U Budimpešti je teško ostati gladan - jasno je to svakome turistu koji Vaci ulicom korača prema Trgu Vorosmarty ili pak Andrassy avenijom prema Deak Ferencu: sa svih strana restorani, a ispred njih nakešeni konobari koji na solidnom engleskom prizivaju turiste svih nacionalnosti gurajući pred njih jelovnike koji vrište o najboljem gulašu i perkeltu u gradu. Nama je sve to gulaš, ali Mađari gulašem nezivaju jušno jelo koje se jede žlicom, dok je ono što mi smatramo gušem zapravo perkelt. Gulaš - taj autohtoni mađarski okus, gromoglasno se najavljuje kamo god okrenete glavu - međutim pojava kojoj sam često svjedočio, pa i sam bio participant, jest da nakon velikih očekivanja i još većeg računa nerijetko slijede razočarenje i stravična spoznaja da se boljeg gulaša, perkelta i paprikaša vjerojatnije lakše dočepati u zatvorskoj bolnici nego u navlakušama za turiste.

Opširnije...

ISTARSKA GASTRO TURNEJA 2: Bujština je jedini pravi hrvatski hedonistički raj na zemlji

Opširnije...

Istarska gastro turneja započela je dobro. Prva tri mjesta koja smo testirali nakon strašne tvrdnje Jutarnjeg lista odnosno njegovog bivšeg über gastrogurua da se u Istri više nema gdje dobro jesti, demantirala su tu budalaštinu i to je dobro. Ostalo je, međutim, još nekoliko poznatih i tradicionalno dobrih konoba odnosno restorana za obići i konačno se uvjeriti da medije ne treba uvijek ili skoro nikad uzimati za ozbiljno.

Nakon poslovično sjajnih "Tomaška" i "Bušćine" i ovoga puta nešto slabije "Astaree", red je došao na konobu "Rino" koja se za vrijeme naše zadnje istarske turneje pokazala kao najugodnije iznenađenje. "Rino" je u vlasništvu obitelji Prelac, vinara koji nas je prije godinu dana oduševio odličnom, vrlo pitkom i osvježavajućom točenom malvazijom, zbog čega smo i ove godine za "po doma" odabrali njegovo vino, ali ovoga smo puta ostali pomalo razočarani. Nije ta malvazija bila grozna, daleko od toga, pila se itekako, ali nije bila ni blizu prošlogodišnjoj, pa ni onoj njegovoj koju smo pili u dvije konobe u kojima smo jeli ove godine. Muškat mu je, pak, bio odličan.

Opširnije...

REPORTAŽA S GASTRO STOLA 2016 U BIOGRADU NA MORU: Spektakl dobre hrane i šušur u kojemu vrijedi sudjelovati

Opširnije...

Gastro stol, festival hrane, pića, suvenira i dobrog raspoloženja u Biogradu na Moru bio je idealna prigoda i povod za odlazaku Dalmaciju u koju navraćam vrlo rijetko. Rođen sam u Rijeci pa me more kao takvo ne fascinira, gužve na jadranskim plažama neopisivo me živciraju, baš kao i prečesta neljubaznost i pretjerane cijene poput recimo onih na Hvaru ili Visu, a zbog puti čovječje ribice klonim se i stijena i mjesta bez suncobrana i hlada gdje se ljudi kupaju kada žele imati mira.

Zbog svega toga godinama već izbjegavam ljeti Jadran, ali kada je riječ o hrani, Dalmaciji je teško odoljeti. Nigdje mi „pravo“ maslinovo ulje nema tako veličanstven miris i okus kao u Dalmaciji i premda sam napola Istrijan, blaže istarsko ulje mi je oduvijek bilo inferiorno dalmatinskom na kojemu sam odrastao. I najukusniju ribu sam pojeo u Dalmaciji, i to 2005. kod dragih prijatelja u Baškoj Vodi. Postariji meštar od gradela koji je ribe pretvarao u božansku hranu možda danas i nije među živima, otišao je nažalost i divni čovjek Gago Granić, u čijem smo hotelu prespavali nakon tuluma koji je trajao do zore, ali sjećanje na tu veličanstvenu večeru traje, a do dana današnjeg nigdje nisam pojeo ukusniju ribu. Ukratko, izrazito sam slab na dalmatinsku spizu.

Opširnije...

ISTARSKA GASTRO TURNEJA: U Istri se i dalje odlično jede, a i jeftinije je nego u Dalmaciji

Opširnije...

Ponukani viješću iz jedne dnevne novine da se u Istri više nigdje dobro ne jede, obišli smo njezin sjeverozapad i uvjerili se da je na sreću riječ o budalaštini

Ako postoji nešto u čemu ova zemlja baš nikada ne oskudijeva onda su to budalaste izjave i tvrdnje. Prošle ih je predizborno šatoraške godine na primjer bilo i više nego je to uobičajeno, zapravo više nego to normalan čovjek smije čuti i može podnijeti.

Unatoč neizmjernom divljenju koje osjećam prema vatrometu bedastoća kojima je prštala politička scena, raznim glogoškima, glavašima i klemmovima, činjenici da predsjednički kandidat koji dobije 16 posto glasova ne zna da je Bin Laden mrtav, a aktualna predsjednica "jahala sam konja, igrala se s poskocima, šakom ću o stol"..., meni se ipak najviše u sjećanje urezala jedna novinarska rečenica.

Negdje najesen, dok je još radio u Jutarnjem listu, prije nego li je u poznatom sapuničarskom raspletu preuzimanja vlasti i vlasništva otjeran iz EPH od nove garniture, političko gastronomski guru te kompanije je napisao, a ta nekad vjerodostojna novina objavila, da se u Istri nakon zatvaranja odnosno propasti pulskog Valsabiona više nigdje ne može dobro jesti.  

Opširnije...

GASTRO STOL, BIOGRAD NA MORU: Legendarni bakini recepti iz biogradske gastronomske povijesti

1.    Brudet od hobotnice i boba:

Opširnije...Normativ za 10 osoba:
kuhana hobotnica 1,5kg
krumpir 500g
bob 500g
crveni luk 300g
češnjak 50g
sjeckana rajčica 200ml
koncentrat od rajčice 80 g
sol i papar po potrebi
maslinovo ulje 200ml
bijelo vino 0,1dcl
peršin 50g

 

Na maslinovom ulju propirjati crveni luk, dodati kuhanu hobotnicu sječenu na komade, propirjati i dodati češnjak, koncentrat od rajčice, pasiranu rajčicu, sjeckani peršin, bijelo vino. Podlijevamo temeljcem i vodom. Prokuhati i dodati bob, krumpir na kockice. Kad namirnice omekšaju poslužimo toplo.

Opširnije...

PRIČA IZ BURGUNDIJE: Kako uživati u domu najboljeg pinot noirea, čudesnih pejzaža i veličanstvene hrane

Opširnije...

Ideja za obilazak najpoznatijih francuskih i svjetskih vinskih regija postojala je odavno. Pitanje je samo bilo bilo Bordeaux ili Burgundija. Bordeaux  je Francuska pokrajina na zapadu iz koje dolazi velika većina najpoznatijih svjetskih vina. Burgundija je, pak, istočna pokrajina, poznata po osebujnim vinima i hrani, puno tradicionalnija sa vrlo specifičnim i čvrstim karakterima, kako vina tako i ljudi. Motiv je bio razumljiv: vino i hrana. Znajući da neću pogriješiti ni u kom slučaju, nakon silnih razgovora i skupljanja savjeta, odlučujuće je bilo nagovaranje poznanika Dimitrija Brečevića, vinara rođenog u Francuskoj, od oca Istrijana i majke Francuskinje. Njegovi razlozi bili su, ukratko, pošteniji pristup obradi vinograda, velika raznovrsnost i karakternost vina te poštovanje prirode i  gotovo nikakav utjecaj izvan regije na proces proizvodnje, a čime se Bordeaux ne može pohvaliti. Dakle, ipak Burgundija.

Opširnije...

GASTRO STOL, BIOGRAD NA MORU, 3. - 5. LIPNJA 2016: Atraktivna gastro ponuda kao karta za viši turistički razred

Opširnije...

Kada je riječ o turističkoj tradiciji pa i gastronomskom imidžu, sjeverna Dalmacija je, baš kao i susjedno Podgorje, najmanje eksponirani i ponajmanje razvijeni dio hrvatske jadranske obale. Godinama tek sinonim za jeftine apartmane i ribarske noći s mirisom užegla ulja i zvucima trećerazrednih zabavljača, taj se dio hrvatske obale, odnosno barem neki njegovi dijelovi, posljednjih godina polako budi i pokušava popraviti imidž te iskoristiti velike prirodne prednosti i potencijale koje ima, naročito u gastronomskoj ponudi.

Kada imaš more i njegove plodove s jedne, a plodne Ravne kotare s druge strane te odličnu prometnu povezanost s kontinentalnom Hrvatskom ludost je to ne iskoristiti i postati gastronomska atrakcija barem u početku za nautičare i izletnike, dok se ne digne i ostala razina ponude i stvori infrastruktura koja će privući zahtjevnije i platežno sposobnije goste mimo marina.

Opširnije...

POVIJEST UGOSTITELJSKOG ZAGREBA, 1. DIO: Što se, kako i gdje jelo i pilo do Prvog svjetskog rata

Opširnije...

U 13. stoljeću stiglo je pivo, potkraj 18. rakija, a prvi pravi hotel s hranom otvoren je 1840. U drugoj polovici 19 stoljeća jelo se već kao u Beču ili Pešti, a toaleti su postali obvezni od 1870.

Razvoj zagrebačke ugostiteljske ponude u povijesti razvijao se usporedo s europskim trendovima. Nekada se tu radilo samo u lošoj kopiji stranih, ponajviše Bečkih uzora, dok je u više navrata ugostiteljska ponuda Zagreba dostigla nivo kojem bi i današnji restorani mogli pozavidjeti. Sam razvoj nije bio nimalo lak, budući da su ondašnjeg, kao i današnjeg ugostitelja mučili slični problemi. Država sa svojim zakonima i nametima često je ograničavala poduzetnost, pa su se gostioničari u više navrata organizirali u svojevrsne cehovske udruge radi zaštite svojih interesa.

Opširnije...